pisma Račanu


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga 
- otvorena pisma Gorana Babića na koja Račan nikada nije odgovorio.

Kako se iz teksta može razabrati, oba pisma objavljena su u sarajevskom dnevnom listu "Oslobođenje", a ovom prilikom prenesena su iz knjige "Pismo zidu na kojem je Meršalova slika", tiskanoj 1988. godine.

 Linkovi
Zajedno za SDP
Vjestice iz budućnosti
Povratak cara

 02.05.2007., srijeda

Bili su prijatelji, mnogo su vremena proveli zajedno, raspravljali o mnogo čemu, iz večeri u večer igrali su preferans, familije su se posjećivale, djeca su se zajedno igrala i zajedno rasla… Bili su partijski drugovi i zalagali se za istu ideologiju. Vrlo dobro su se poznavali.

Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća prestali su prijateljevati. Tada je jedan drugome napisao otvoreno pismo i uspio ga objaviti. Za procjenu težine napisanoga trebalo bi se prisjetiti ili znati što su mnogi drugi, većina drugih, gotovo svi drugi govorili i pisali u to vrijeme. Onaj kojemu su pisma upućena nikada javno nije reagirao ni na koji način. Oba pisma postala su u njegovom političkom životu najprešućivanijim dokumentima koje čak ni njegovi neprijatelji nisu koristili.

No kao što je rekao Majstor Margariti:

- Rukopisi ne gore!




- 20:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

 01.05.2007., utorak

OBRANA POSTOJEĆEG
i
PROPAST SVEGA TOGA


(pismo Račanu)

- 23:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21. 3. 1988.

Zdravo, Ive!

Glavnina ovog teksta bila je napisana još prošle godine, u lipnju mjesecu, neposredno nakon skupštine Saveza književnika Jugoslavije, održane u Varaždinu, od 17. do 20. lipnja 1987. godine. Imao sam namjeru da to tad objavim, ali su me kojekakvi (uglavnom - sad se vidi - budalasti) razlozi naveli da odustanem, sklonili da pričekam bolja/sretnija vremena itd. Stoga do danas još nisi bio primio ovo dijelom već staro pismo. Ovih dana, međutim, odlučio sam da ti ga ipak pošaljem. Neposredni povod je izbacivanje moga druga Pere Kvesića iz članstva u Društvu književnika Hrvatske. Već sam, naime, negdje, jednom napisao da nas banda danas izbacuje iz kojekakvih strukovnih društava i udruženja, da će koliko sutra s posla i iz stana te, napokon, prekosutra i iz života - ali se to što sam rekao, naravno, ponovno nije ozbiljno shvatilo. Mora biti da su se neki (navodno "na našoj strani" a kojima se "svaka riječ mjeri zlatom") i tada slatko smijali. Nema druge, da bi se mene ozbiljno shvatilo očito je nužno da se i grobovi počnu preoravati. No, čak se i to danas, u ovoj zemlji, tu i tamo, događa. Nemam što reći onima, koji se na sve to blaženo smiješe, smješkaju. Neka im je prosto, lud se smije podjednako (kaže naš neuki narod) na pizdu i brašno, ali sad o tome nije riječ. Sad je riječ o nečemu drugom, o čemu sam ti bio lani počeo pisati. Dakle, ovako...

Prema izvještajima dnevne štampe (»Vjesnik«, »Borba«, »Večernje novosti« itd.) na skupštini Saveza književnika Jugoslavije u Varaždinu, 17. 6. 1987, u svom uvodnom referatu književnik Slavko Mihalić je, između ostalog, rekao i slijedeće: »Neki su se pitali što će piscima književni list. Neka pisci lijepo sjede u kući i pišu, a mi ćemo već s njima samoupravljati. Tako je nekako nastalo i »OKO«, krezuba štuka među omršavjelim šaranima, na koju se razbacuju teške milijarde premda se zna da list ne valja, da u njemu surađuje sve manje pisaca, ali svakako ne zato što ne bi voljeli ovu zajednicu, nego zato što su jednog dana u »Oku« pročitali da je 'Staljin imao i dobrih strana', a dugogodišnja praksa lista pokazuje da to nije bilo napisano ni malo bez veze.« Iz izvještaja u novinama ne vidi se da je na rečenome skupu ova tvrdnja opovrgnuta unatoč činjenici da je riječ o notornoj laži jednog notornog lažova. Ovih dana izašao je i novi broj varaždinskog časopisa »Gesta« (26-27-28/1987) i u njemu autoriziran tekst spomenutog izlaganja iz kojeg je vidljivo da su brojni novinari prošle godine svoj posao obavili valjano te da su Mihalićeve riječi prenijeli profesionalno tj. korektno. On je to zaista kazao.



- 22:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sedamdesete godine u Hrvatskoj

Odlučio sam se stoga, nakon duljeg premišljanja, da na tvoju (sad visoku) adresu uputim ovo pismo budući da smo (i) nas dvojica još živi svjedoci vremena i prilika u kojima su se donosile odluke kako o sudbini i nastanku »Oka«, tako i o daljnjem nesmetanom radu i djelovanju jednog od tzv. historijskih vođa "masovnog pokreta" u Hrvatskoj, književnika i od nekog vremena akademika Slavka Mihalića. Prošlo je doduše gotovo dvadeset godina od dana kad je sadašnji uvodničar Saveza književnika Jugoslavije "udarao temelje" svojoj strahovladi i mnoge su stvari zaboravljene, mnogi dokazi i dokumenti izgubljeni, zatureni i na različite načine iščezli, svjedoci pomrli itd., ali nije ipak sve nestalo, nije zatrto baš svačije sjećanje i čuveni Kunderin Zaborav (s velikim Z!) nije baš sve prekrio. Vjerujem da ni iz tvoga pamćenja nisu iščezle silne sjednice i sastanci na kojima se vijećalo (i) o kulturnoj situaciji u Hrvatskoj nakon Karađorđeva. Uostalom, upravo je na tvoja (tad još neiskusna) pleća palo da rukovodiš tim »sektorom«, tako da se može reći kako si na neki način najodgovorniji za rasplet situacije u ovoj sferi u Hrvatskoj tih godina. To se možda manje zna, to je možda u Jugoslaviji manje poznato, ali to je ipak istina i kao takva ne bi smjela biti zaboravljena. Naravno, nisi bio sam niti si radio isključivo »na svoju ruku« (jer su načelne odluke o svemu bile kolektivne), te prema tome nisi sam odgovoran za sve što se dogodilo i za sve što je nije dogodilo.

Uz neka druga imena i ja sam jedan od ljudi, koji su u tom razdoblju imali određenog utjecaja na tzv. kulturna zbivanja u Hrvatskoj. Napokon, zar nismo nekoliko godina bili zajedno i u Savjetu »Oka«, baš u vrijeme o kojemu govori Mihalić? Vidim, doduše, da se u zadnje vrijeme nešto intenzivnije baviš Kosovom pa će ti ovo pismo stići u krivi čas. Oprosti, ali ne mislim (bez obzira na sve) da je tema o kojoj ću nešto više reći bitno drukčija od kosovske. Dakle, Mihalić. Nadam se da se sjećaš jednog razgovora u tvojoj kancelariji u CK SKH od prije petnaestak godina u kojemu smo nas dvojica (te još D. S. i P. M.) raspravljali upravo o imenu sadašnjeg uvodničara Saveza književnika Jugoslavije. Tada se, doduše, raspravljalo o posve drukčijem »tretmanu« i statusu iste osobe, budući da su bila vrlo utjecajna (snažna i glasna) i ona mišljenja, koja su smatrala i tvrdila kako je upravo rečeni gospodin jedan od »najzaslužnijih« za tragediju u Hrvatskoj sedamdesetih godina. Bilo je (ako me pamćenje ne vara) i takvih, koji su držali potpuno nelogičnim odluke i rješenja, na temelju kojih su vrlo mladi ljudi odlazili na izdržavanje zatvorskih kazni, dok bi oni koji su ih na zlo naveli ostajali nekažnjeni. Nema nikakvog spora (a nije ga bilo ni tada) da je gospodin o kome govorim upravo jedno od takvih imena, zahvaljujući čijem je djelovanju nemali broj mlađih i manje upućenih ljudi otišao na krivu stranu i u zlo, muku, patnju i nevolju. O tome se i javno pisalo, ali mislim da se danas u Jugoslaviji ipak ne zna dovoljno o mračnoj njegovoj ulozi u različitim akcijama i manifestacijama tadašnjeg (a i sadašnjeg) hrvatskog nacionalizma.



- 21:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nacionalista za sva vremena

Upravo je on bio i ostao onaj skriveni duh (svakako, jedan od mnogih), koji iz potaje rukovodi brojnim prividno neorganiziranim akcijama i zbivanjima. On je stajao iza svih svojedobnih euforičnih skupova u Društvu književnika Hrvatske pa jednako tako stoji i iza ovih, koji se danas tamo jednako euforično upriličuju i održavaju. Stajao je iza skupljanja potpisa, iza pisanja izjava, iza stvaranja »Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika« iz godine 1967, iza mnogih stanja i raspoloženja (kako se to uglađeno kaže) u nekadašnjoj Matici Hrvatskoj, a stajat će i iza svega što će se tek događati u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti sad nakon što je i u njezino časno okrilje prodrla njegova nezaustavljiva falanga, koja će najprije onemogućiti na svaki način i svim sredstvima sve i svakoga koji se odupre njezinim interesima. Jedan iz najužeg kruga rukovodstva »maspoka«, Mihalić je podsticao i nekadašnje pogrome i progone na skupštinama književnim (protiv Mandića i Mađarevića nekad, a protiv Valenta i Parunice ili Kvesića i mene danas), organizirajući dvadesetak godina svoju glasačku mašinu, svoju mašinu za mljevenje (ljudskog) mesa. I da ne nabrajam sva njegova znana i neznana nedjela, sve smicalice i spletke, sav mrak i zlo, dovoljno će biti da te podsjetim kako smo na sastanku (koji sam spomenuo) vijećali upravo o tome - kako će takav čovjek raditi korektorski posao u »Vjesniku«, posao koji je Mihalić upravo bio dobio. Jasno je da to nije bio ni ugodan, niti važan, niti dobro plaćen posao, i da se ukupni status tog gospodina tih godina nikako nije mogao uspoređivati sa statusom, koji je uživao prije sjednice u Karađorđevu kad je jedno vrijeme bio čak i generalni sekretar Saveza književnika Jugoslavije (pokušavajući, o apsurda, da u isto vrijeme istu tu organizaciju u potpunosti rasturi - o čemu ćemo drugom prilikom). Ali nije ni logično da se njegov status i položaj nakon Karađorđeva mjeri sa stanjem prije tih događaja. Jedino što bi bilo logično, opravdano i normalno, bilo bi uspoređivanje njegova statusa, dakle i takvog posla u »Vjesniku«, sa istovremenim položajem onih koji su, zahvaljujući (i) Mihaliću, u to vrijeme odlazili u zatvor. A u takvoj jednoj usporedbi on je nesumnjivo, opet i opet, ponovno bolje prošao.


- 19:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Opća maska maspoka

Eto, to bi bila najkraća storija o »dobroj, staroj lopuži« za čije se ime vezuje već legendarno priznanje nakon spomenute »Deklaracije ...": »Pa ti znadeš, druže Miko, da sam ja jedna hulja!« Izdajući popodne svoje drugove s kojima je ujutro sastavljao tekst zbog kojega su oni navečer bili osuđeni, on je izgradio cijeli svoj briljantni sistem laži, podvala, lopovluka i sitnijih i krupnijih opsjena. Danas je, naravno, kasno da se bilo što mijenja u sudbini toga čovjeka. Danas je on laureat, ovjenčan najvišim nagradama za svoje pjesničko djelo i više nitko ne potrže pitanje njegove ljudske odgovornosti za nesreću tolikih ljudi, koje je (naglašavam i on) upropastio. Stoga ti o tome neću ni govoriti, a uostalom smatram i sam da je u svakom trenutku nužno pažljivo lučiti jedno djelo od drugoga, pa tako i u ovom slučaju. Ako njegovo pjesničko djelo danas po sudu tolikih imena zaista zavređuje da se slavi i hvali - molim, neka bude tako! Vrijeme će već, jednom, nesmiljeno odvagnuti i ovu stvar na savršenoj svojoj vagi. Ako to što on piše zaista bude vrijedilo, nitko mu (djelu) i ništa neće nauditi, kao što mu ni sve današnje laske neće moći pomoći ako se jednog dana pokaže na nepristranom sudu kritičara, koji još nisu ni rođeni, da to što dotični autor piše nije od osobite vrijednosti. U literaturi drukčije ne može biti te, stoga, kako rekoh, nema smisla da o tome dalje trošimo riječi. Na kraju krajeva, to ne može pripasti politici, a pogotovo ne njezinom dnevnom obliku, onome koji računa isključivo na sad i ovdje. O drugome je nečemu ovdje riječ. Ono o čemu bih htio s tobom prozboriti moglo bi se, u najkraćem, definirati ovako: kako je bilo moguće da jedna takva politička osoba (kakva je bila i jest spomenuti gospodin) postane danas uvodničar Saveza književnika Jugoslavije, član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, glavni i odgovorni urednik »Foruma« i, ujedno, potpredsjednik Društva književnika Hrvatske, a s perspektivom da uskoro preuzme svaku onu (javnu) funkciju za koju bude zainteresiran?! To je tema ovog mog pisma i ništa drugo. Literaturu prepustimo budućnosti.

Bojim se da će neki pomisliti kako je to ipak preuska i nevažna tema za jedan ovakav tekst i razgovor i, napokon, za sadašnju tvoju (kako rekoh: visoku) adresu. Nadalje, može se jednako nekome učiniti i da u svemu ima (bar s moje strane) nešto lično, osobno, neki motiv, povod, razlog ili poriv da se javim na ovakav način, a upravo tebi. Zašto ne reći kako je moguće da će mnogi shvatiti ovo i kao običnu denuncijaciju jednog odličnog pjesnika itd., itsl...

No, ti znaš da ništa od tog nije posrijedi. Niti bih ja denuncirao kakvog pjesnika (jer je to, recimo i tako, u krajnjoj liniji i teoretski nemoguće budući da se poeziji ne može nauditi), niti postoji bilo kakav drugi motiv, povod, razlog ili poriv da se javljam tebi lično osim onog što sam naveo u početku - izbacivanje (tzv. brisanje) Pere Kvesića iz Članstva u Društvu književnika Hrvatske. Ponovit ću, mi smo (ti više, ja manje) utjecali jedan niz godina na tzv. kulturnu situaciju u Hrvatskoj i stoga ne možemo izbjeći odgovornosti za ovo što se događa. Ali, što se događa?


Gospodinu pjesniku, akademiku i uvodničaru Mihaliću ja sad (u ovom pismu/tekstu) prilazim isključivo kao metafori. Na taj način će, nadam se, pogotovo otpasti primjedba kako u svemu može biti nešto (bilo što) osobno/lično. Ime o kome je riječ tek je sinonim za svako utjecajno lice iz 1971. godine. Mihalić je opća maska maspoka, on je metafora nacionalizma. On sam nije nego pojavni oblik mnogih i mnogih lica. On je, prema tome, svojevrsna vlastita zamjenica. Tako naše pitanje može napokon dobiti svoju pravu i konačnu opću formu - formulu, koja glasi: kako je i zašto došlo do toga da su neka najznačajnija imena »maspoka« doživjela danas punu i potpunu rehabilitaciju u Hrvatskoj i kako je moguće da u istom času toliki barci protiv nacionalizma u istoj toj Hrvatskoj danas prolaze loše, očajno ili nikako


- 17:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tolerirana ilegala

Uvjeren sam, kako rekoh, da između ovog problema i onog kosovskog, kojim si se izgleda ozbiljno počeo baviti, bitne razlike nema. Dapače, mislim da bi bilo i logičnije i pametnije da taj kosovski problem (za koji inače mislim da je stravičan i da se ne rješava ni dobro, ni loše, već bezglavo), da ga ostaviš drugima, koji ga bolje poznaju, i da se vratiš rješavanju ovog hrvatskog koji, kao što vidiš, unatoč svemu, još uvijek nije riješen. Nadam se da me nećeš krivo ni pogrešno razumjeti. O Bujanu, na primjer, mi znademo manje nego o »Deklaraciji...«. To nije dobro i o Bujanu moramo znati mnogo više, moramo znati sve ako je (ikako/uopće) moguće. Ali ne tako da zaboravimo na »Deklaraciju...«, da smetnemo s uma kako njezini autori i tvorci, organizatori i pomagači danas nesmetano jurišaju kroz institucije našeg sistema, dok mi s decenijskim zakašnjenjem tek učimo prve lekcije o genezi tragedije na Kosovu. Smatraš li, možda, da je problem »Deklaracije...« u Hrvatskoj apsolviran i stavljen ad acta jednom za svagda? Svojedobno je nešto o tome, a na svoj način, pisao u tjedniku »Danas« književnik Milan Mirić. Nekome se to što je on tamo tvrdio moglo učiniti poštenim, pametnim i mudrim, a drugi su opet mogli pomisliti čak i kako se, eto ponovno javlja duh samog pokojnog patrijarha Germogena, poglavice tzv. Hrvatske pravoslavne crkve u doba Pavelića. Kao što možeš primijetiti rasponi su shvaćanja (iste stvari, osoba i problema) danas u nas gotovo jednako veliki kao i prije u povijesti ovih krajeva. Na koncu konca (a ovu rečenicu dopisujem 1988) i Mirić je jedan od autora tzv. Sažetka o jeziku DKH tj. nove, današnje "Deklaracije...«.

Vidiš kako u kontekstu svih tih događaja sam narečeni Mihalić sad već djeluje bezznačajno! Zaista sad je jasno da jedna politička mizerija samo slučajno može prestati biti to što jest i postati nešto drugo, gotovo nacionalni bard. Ovako je, besumnje, bolje, ali ni to me rješava naš centralni tj. središnji problem.

Pokušat ću ti u najkraćim crtama (riskirajući, dakle, da pogriješim, a griješna je svaka generalizacija, svako poopćenje) naznačiti moje viđenje ove stvari. Smatram, dakle, da je na planu borbe protiv nacionalizma u Hrvatskoj (a ne zaboravimo - to je ratište po svojim iskustvima najstrašnije na Balkanu!) dugi niz godina nakon Karađorđeva rukovodstvo u Hrvatskoj (uzevši generalno i globalno) imalo ispravan stav i da je to i praksa potvrđivala određenim konkretnim rezultatima. Pri tome valja reći i slijedeće.

Kao prvo, nacionalizam i ovdje (kao i sve drugo) imade stanovitu tradiciju i sve što se na tu tradiciju može vezati.

Kao drugo, značajan dio (dakle ne i cjelina!) rukovodstva katoličke crkve, ali i nižeg klera i vjernika, nije imun od nacionalističke boljke i svih njezinih simptoma, a zahvaljujući svojoj organiziranosti predstavljao je i predstavlja glavni oslonac moguće organizirane nacionalističke djelatnosti.

Kao treće, 1971. godina (kao svojevrsna globalna metafora) nije iščezla, nego se s najvećim dijelom svojih ideja, ljudi i sredstava povukla s javne scene u neku vrstu tolerirane ilegale, prepuštajući vremenu da istaknutijim protagonistima, s jedne strane, podari anonimnost i zaborav (tj. oprost), a s druge, da im omogući što jači, širi i veći upliv na društvena kretanja tj. što veću vlast u različitim segmentima suvremenog hrvatskog društva.

Uzevši sve to u obzir (kao i mnogo toga drugoga što ovdje, zbog opsega teksta, nije spomenuto) dobronamjernom, i upućenom, promatraču (ili čak i sudioniku!) zbivanja u Hrvatskoj u periodu od 10 - 12 godina nakon 1971. mogu biti i razumljive, i shvatljive, i dopustljive (da tako kažem) mnogobrojne greške i propusti te »naše strane«. Ovaj tekst bi možda mogao tek u najgrubljim crtama naznačiti neke od tih grešaka i propusta, ali (ponavljam) unatoč i njima, generalna ocjena rukovodstva u historijskom smislu mora biti pozitivna. U tom razdoblju hrvatsko rukovodstvo je slomilo nacionalizam i pobijedilo ga tj. zaustavilo njegovo širenje u narodu, političkim sredstvima pri čemu ne poričem ni greške, ni propuste, ni neuspjehe, ni korištenje administrativnih sredstava i metoda, ni bilo što drugo. To mu (tom rukovodstvu) ista ta historija, uostalom, već na neki način i priznaje, ali nije na odmet da se kaže kako (sve) to treba vezati i za određena konkretna imena, počevši svakako od dr. Vladimira Bakarića i čitave plejade starih revolucionara i članova Savjeta federacije do operativnih rukovodilaca kakvi su bili npr. Jure Bilić, Dušan Dragosavac, Josip Vrhovec, Jakov Blažević, Milutin Baltić, Milka Planinc, uz mnoge druge iz svoje generacije i vas mlađe. Ne zaboravljam, naravno, ni na tren Titovu ulogu u svemu tome, a da je bila presudna najbolji je dokaz današnja situacija.


- 15:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ples na palubi »TITANICA«

Sve do ovog trenutka mi ćemo se manje-više složiti, ali sad dolazi do preokreta. Sad (1984) dolazi u Hrvatsku Mika Špiljak, a s njim i poraz linije o kojoj sam govorio. Dolazi do s/loma brane, koja je ustavljala nacionalizam i nosila se s njime na život i smrt. Dolazi do procvata tzv. politike pomirenja svih Hrvata po cijenu eliminiranja svih »ekstrema« (a »ekstremi« su, kao što je poznato, po tom shvaćanju podjednako i ustaše i komunisti, koje ovdje i sada zovu boljševicima). Dolazi do povratka u javni život svih onih, koji su od 1971. godine dosljedno odbijali da se uključe u bilo koji oblik javnoga života, smatrajući liniju o kojoj sam govorio nelegalnom, unitarističkom, staljinističkom, velikosrpskom ili prosrpskom i, naročito, antihrvatskom.

Mika Špiljak je sve to, u svega dvije godine svoje vladavine (od čega je drugu protustatutarno uzurpirao, uz oportunističko glasanje i ponašanje članova tadašnjeg Centralnog komiteta SKH) postavio na glavu i doveo do današnjeg stanja, u kojemu je jedan Mihalić ponovno (kao u vrijeme »Deklaracije...«) rukovodeći funkcioner u Društvu književnika, a mnogi drugi Mihalići funkcioneri (tj. vlast) na mnogim drugim mjestima, od bolnica i škola do tvornica i groblja, a o novinama, trgovinama, privatnom sektoru itd. da i ne govorimo.

Reći ćeš da to nije tako i da dostupni podaci (policijskog karaktera) moje tvrdnje ne dokazuju. Može biti. Godine 1972, nacionalizam u Hrvatskoj je doživio žestok i bolan poraz iz kojega je izveo određene pouke, konkretne i bolne, takve kakve ne bi, zasigurno, htio opet iskusiti. On, stoga, više ne nasrće javno i budalasto, on više ne želi dobivati po nosu, a (istinu govoreći) to mu nije ni potrebno. Sad radi neusporedivo vještije i pametnije, umnije i umjesnije, na dulji rok i na duge staze. Okuplja sve veći broj sve mlađih ljudi, koje jedna manje-više propala socijalistička omladinska organizacija nije više u stanju okupiti ni na kifle, a ne na kakvu akciju. Uspješno destruira na jednoj antikomunističkoj i antisocijalističkoj platformi svaki naš (lijevi) društveni projekt. Difamira samoupravljanje prokazujući ga kao izvor svakog zla i bijede, razlog krize i uzrok teškog života golemih narodnih masa. Nacionalizam razara tkivo socijalizma i priprema pažljivo i solidno teren za svoj ponovni uspon i pobjedu u nekoj od varijanti građanske restauracije. U tome mu pomažu, svjesno ili nesvjesno, i mnogi u Partiji i okolo nje. Na tome poslu i zadatku rade danas već toliki, a presudnu su mu uslugu pružili i učinili, kako rekoh, ljudi Mike Špiljka. Može se reći bez pretjerivanja da je ta linija uspjela napokon u onome u čemu svojedobno nije uspio Andrija Hebrang. Uvjeren sam da će jednoga dana, u skoroj budućnosti, historija potpuno potvrditi ovu moju tezu. Špiljak je vrlo uspješno i umješno primijenio taktiku »divide et impera« i za račun svoje osobne vlasti, moći i utjecaja potpisao svojevrsnu kapitulaciju komunističkom pokretu u Hrvatskoj, razarajući prvenstveno, dosljedno, strasno i sustavno svako Titovo i Bakarićevo naslijeđe. Kao da se ni zbog čega drugog nije, na našu žalost i nesreću, vratio u Hrvatsku do da uništi sve što može, sve što nas spaja s Jugoslavijom i sve što je predstavljalo bilo kakvu ustavu pred trajnom najezdom desnog elementa. I to je dovelo do sadašnjeg stanja, do ove muke i nevolje, ovog jada, čemera i bijede, ove žalosti.

Jer ovo što ti, eventualno, još danas vidiš kao nekakvu organiziranu partijsku svijest i pamet, nije nego vojska u rasulu i povlačenju, izgubljena u općoj pometnji i pomutnji, nesposobna da vidi dalje od nosa i maltene spremna »da se preda prvom osvajaču koji doplovi«, kako kaže jedna pjesma. Govori li vama u rukovodstvu išta ovo masovno napuštanje partijskih redova, koje ne napuštaju, međutim, kako bi dosadašnje iskustvo kazivalo, kolebljivci i malodušni, prevrtljivci i bojažljivci, nego upravo suprotno - koje u najvećoj mjeri i u najvećem broju napuštaju hrabri i pošteni, neukaljani ljudi s ogromnom žalošću u srcu, borci, partizani, radnici i svi oni koji su svoj život bili vezali za jednu ideju i njezinu zastavu? Kazuje li vam išta podatak da iz Partije izlaze radnici, a ne ulazi omladina? Od koje ćete i kakve/čije članarine uskoro živjeti vi, koji ste danas naši partijski funkcioneri, dužni da pokažete ovom narodu izlaz iz muke i tjeskobe?

Nije meni do Špiljaka, njega već jede mrak i uskoro će posve nestati i on i njegova pundža. Nije meni ni do jata onih pripuza, koji će istom šurovati s tom linijom, ne pripadajući joj nikada potpuno, a spremnih i voljnih da je napuste istog časa kad osjete da se ispod nje tlo ljulja i da će za koji tren potonuti. U prokletoj dnevnoj politici, koja je pojela revoluciju kao rak, nisu, kao što znamo, rijetka ni takva jednodnevna savezništva te je sve to dio iste farse, čuvene i glasovite one farse, koja se nama ovdje upravo ponavlja kao tragedija.

Pratim pomno vas, današnju vlast, i vidim da većina aktera aktualne samoubilačke predstave naprosto nije u stanju prepoznati jedan osnovni i notorni fakat - da se ova igra, da se ovaj ples zbiva na palubi broda koji tone, koji se zaista zove »Titanik«. Mislim da će biti kasno kad to jednom ipak, konačno, shvate. Mislim da mnogi neće dospjeti ni u čamce za spašavanje, ali o »Titaniku« i (njegovim) santama ja sam već govorio (čini mi se na vrijeme) pa me Špiljak i tada uspješno spriječio.

Eto, o tome sam htio s tobom, a na ovakav način, popričati. Zadnji put kad smo se sreli ipak nije bilo ni vremena, ni prilike. Iz onih nekoliko mojih rijeci o Kvesiću ti si, čini mi se izvukao potpuno krivi zaključak, ali sad to više i nije važno.

Možda griješim, možda nemam pravo, ali ni to više neće biti važno. Kakva korist od toga što će netko od nas jednoga dana eventualno biti u pravu u ovom ili onom detalju, kad ćemo kao politički pokret definitivno sići sa scene? Šta ja imam danas od toga što sam, eventualno na vrijeme (ili prije drugih) pozvao na uzbunu, kad to nije bilo ni od kakve koristi za ideju kojoj pripadam i kad sam ostao uglavnom sam i ispljuvan?



- 13:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nailazak mraka

Nekad sam vodio računa uglavnom o genijima, a u zadnje vrijeme (valjda je u svim krizama to tako) bakćem se isključivo s idiotima. Toliko ih je i tako su agresivni da to postaje neizdržljivo. Otkud kreteni u našem pokretu?

Pri kraju još jedna sitnica. Nikad se nisam s tobom slagao ŕ propos tendencije, koju sam svojedobno okarakterizirao kao »obranu svega postojećeg«. Možda je i između nas postojala ona ista razlika, koja je nekoć dijelila Saint Justa od Dantona, ili u Španjolskoj anarhiste od komunista, ili u Česko-slovenskoj ili u Mađarskoj ili na Kubi... Vidim kako zadnjih godina nadire golemi val konzervativizma i regresije i vidim kako nigdje nije lako niti jednoj lijevoj ideji, misli, praksi ni pokretu. Ali, sve u svemu, a zato sam u naslov i stavio to što sam stavio, držim da ne ima većeg užasa od ovog što se s nama dogodilo i događa - da jedna revolucija izgubi svoju najvažniju bitku bez ispaljenog metka.

Ja zaista ne znam je li Špiljak (i Špiljaci - jer i to je tek jedna globalna metafora a nikako živ stvor) zlotvor ili u historijskom smislu ograničen političar, ali to i nije bitno. Bitno je da je rezultat njegova djelovanja jedna strašna (trenutno još uvijek mnogima nevidljiva) katastrofa u Hrvatskoj i u cijeloj zemlji. I on je možda mislio da brani postojeće i nije vidio da će sve to propasti. Ali, još je živ. Idi i pitaj ga, možda će ti reći, vi ste još u dobrim odnosima. Primijetio si, nadam se, da narod više ne širi viceve o njemu kao što je širio u vrijeme dok je bio predsjednik vlade u Beogradu i dok je svima, više-manje bio simpatičan. Narodu vise nije ni do viceva ni do Špiljaka, a ni do nas. Sve je to već maltene nestalo da se skoro ne pojavi.

Iz mraka je, međutim, ponovno iskočio Mihalić, a uskoro će i ostali i to će biti prava, istinska i jedina »perestrojka« u Hrvatskoj. Eto, to sam bio lani napisao. U međuvremenu, a na ovu (ili sličnu) temu sročio sam još niz tekstova i pisama. Nešto je od toga objavljeno, a nešto i nije. Stanje se, međutim, zakonito i dalje pogoršava na svim područjima. Mnogi su došli do samog praga opstanka, do granice egzistencijalnog minimuma, broj štrajkova raste, socijalna napetost se povećava, međunacionalne tenzije postaju gore nego što su ikad bile, a vi pričate. Vi pričate i pričate, i zaključujete i donosite zaključke, i raspravljate, i diskutirate, i debatirate i... U jednom pismu Stanku Stojčeviću upitao sam (pa sad i tebi postavljam isto pitanje) - tko je kriv za sve to? Mi, koji ni na što ne možemo utjecati, koji smo eliminirani s javne scene, gurnuti u kut i stjerani u ništavilo ili vi u čijim je rukama vlast pa valjda i odgovornost? Nisam dobio odgovor, a ne vjerujem ni da ćeš mi ti odgovoriti. Uostalom, što bi (mi) mogao reći? Da nije tako kako jest? Nastavit će se razgovor gluhi, mimohod slijepih, ali to ne može dugo tako. Ne može.

Još nas sasvim malo dijeli od nesreće. Ljudi sve teže žive i više vas ne slušaju nikako. Ne nadaju se od vas dobru, ne nadaju se ničemu. Uskoro ćete morati posegnuti za silom, druge vam neće biti. Brisanje moga druga iz članstva u jednom spisateljskom društvu nije beznačajan događaj kako se nekome može učiniti. Ne, to nije samo opasna najava maligne jedne bolesti, nego i znatno više od tog. U istom tom pismu (S. Stojčeviću) bio sam napomenuo kako taj isti moj drug u doba vladavine Ive Družica u Zagrebu (slične po mnogo čemu vladavini Mike Špiljaka u Hrvatskoj, tj. dok je Družić bio »zadužen za Zagreb« kao njegov uzor za Hrvatsku) nije mogao dobiti nikakav posao nakon što ga je isto ovo društvance u Društvu književnika Hrvatske otjeralo s mjesta tajnika te časne uljudbe. Kvesić je prošao isto kao i svi oni drugi mladi (i lijevi!) ljudi, koje je Špiljak bez milosti smijenio, i koji do dana današnjega nikakav posao u Hrvatskoj nisu dobili, dok u isto vrijeme na vrlo značajne funkcije, dakako uz zdušnu pomoć i podršku raznih Družića (i kompanije), dolaze prononsirani nacionalisti, antikomunisti i desničari. Nemoj da ti navodim imena, nemoj, molim te! Ispast će da je žrtva zločesta jer pamti udarce, lica i imena svojih krvnika...


- 11:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kako izgleda kraj

Iz mojih tekstova o Jasenovcu (u »Oku«, koje, također, na svaki način žele »osvojiti«) mogao si vidjeti - ako si čitao - da su tamo (u Jasenovcu) na kraju zaklani i oni među logorašima, koji su, inače, vjerno služili ustašama ubijajući svoje drugove. Drukčije neće biti ni sad, smijali se naši današnji kapoi ili ne. Dvije još, kraće, stvari valja objasniti već u ovom času, jer će se ti prigovori, podsjećam, kasnije po pravilu javiti.

Prvo - zbog čega se bavim čovjekom, koji je »otišao s javne scene«; koji više »nije na vlasti«; zašto ga »vraćam u centar zbivanja«; zašto mu »poklanjam pažnju«; zašto mu »pružani priliku da se po/javi u javnosti, da oživi« itd, itsl.?

Odgovaram - ne bavim se čovjekom, ne zanima me gotovo ni kao literarni junak premda bi se o toj strahoti svakako mogao napisati beletristički tekst, nego pišem o pojavi, o trendu, o liniji, o jednoj katastrofi, o elementarnoj nesreći, o pokretu i njegovim protagonistima te, napokon, o posljedicama, koje kusaju živi nakon odlaska mrtvih. Historija je puna čudovišta i ne treba ih izmišljati. Dotična je spodoba svakako sišla s historijske pozornice, ali mračna svjetla njegove predstave ne samo da nisu zgasla, nego upravo čine mrak sve većim i težim, sve nepodnošljivijim.

Drugo - zbog čega ovo nisam objavio u Hrvatskoj, što bi bilo i nužno, i logično, i normalno itd?

Odgovaram - u tvoje i moje vrijeme ja bih to svakako ovdje, u Hrvatskoj, objavio. Sad to više nije moguće. Otkako su »demokrate« došle na vlast, mi koji se s njima ne slažemo jedva da uživamo još i građanska prava, a kamoli da bismo mogli računati na to da to svoje (protivno) mišljenje još i javno objavimo! Taman posla, Voltaire u Hrvatskoj punoj »Gramscijevaca«! I ne samo što nemamo pravo da objavimo što mislimo o »demokraciji«, koju uživamo, nego još moramo čitati i objašnjenja dežurnih kretena (tipa jedne političko-policijsko-partijsko-ljubavne komentatorke u glavnom listu) o našim pravima i dužnostima. Stoga, objavljujem ovo u Jugoslaviji. Ti si uvijek bio izvan svakog nacionalizma. Zašto bi ti sad smetalo da se naše riječi sretnu izvan hrvatskog konteksta, s onu stranu republičkih granica, 400 km daleko od ovog sretnog vilajeta? Napokon, ovo o čemu govorim ne tiče se samo nas ovdje.

I da privedeni ovu priču, ovo pismo, kraju. Smatram, dakle, i tebe odgovornim za ukupnu strahotu. Smatram te odgovornim zbog oportunizma, zbog izbjegavanja otvorenog i nesmiljenog sukoba s klasnim neprijateljem te čak i zbog određene, svjesne ili nesvjesne (vidi svoj intervju u »Danasu«) kolaboracije s desnim elementom prekrivenim, doduše, lijevom frazom. To si bio dužan prepoznati, dovoljno imaš i pameti i iskustva.
Smatram te, nadalje, odgovornim za narastanje jedne pseudopartijske svijesti (oličene upravo u komičnim figurama iz »opcije za demokratski pritisak«), koja iznutra, iz »struktura«, smrtonosno razara samo biće Partije. Ono što je uništilo toliku lijevu Partiju u svijetu uništava upravo i našu. Ona ne odumire, ona umire.

Tome si i ti sam dao - vjerujem ne htijući - određeni doprinos. Stoga nam ide kako nam ide. Stoga ćemo završiti kako ćemo završiti, neki na vješalima, neki u tuđini, neki u zatvorima. Ovdje nam neće biti spasa.

Tako, eto, govori meni slutnja, njezin nedokučivi glas. Ti sad čini što hoćeš i što možeš. Kao što kaže naslov ovog pisma - braneći sve postojeće sve ćemo i izgubiti. Neki su od nas već poodavno na tom putu, na toj stazi, suočeni sa strašnim što odasvud navire i prijeti, i preostala im je tek slabašna nada, samo sitno svjetlo na kraju beskrajnog tunela.

Goran Babić

21. 3. 1988.



- 10:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

 30.04.2007., ponedjeljak

STRAŠILA NAŠE REVOLUCIJE

(drugo pismo Račanu i odgovor na nj)

»Svima, vama, dragi moji, ljudska glava dobro stoji!"
M. Žuborski

- 23:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26. 6. 1988.

Zdravo Ive!

Opet ti pišem jer za to postoje ozbiljni razlozi. Ne raduje me odveć posao, ali zar mogu biti presudni takozvani lični tj. osobni momenti u jednoj javnoj i općoj stvari? Još je, nadam se, moguće koliko-toliko mirno i trijezno razgovarati. Još smo, vjerujem, od zla sačuvani, još nisu počeli ni falsifikati ni atentati i treba učiniti sve što je u našoj moći da loše ne ode na gore, ako je moguće. Neki tvrde, logici usuprot, da jest. Uvijek sam uvažavao ono bez ikakvog izgleda na uspjeh. Tome pripadam. Iskoristimo vrijeme, koje imamo, a ne poslije da se kajemo što smo šutjeli onda kad je naš glas mogao biti spasonosan za jednu ideju, za jednu lađu i njezinu posadu. U tom smislu ne smatram ova pisma na tvoju adresu samo svojima i vidim ih više kao djelo jedne zajedničke svijesti, kao napor ljudi koje mori, muči i brine zajednička muka, mora i patnja. I upamti - ovo ti pišem (i šaljem) u času kad si ti Sve, a ja nisam ništa. Koliko sutra bit ćeš možda na čelu Partije, koja nestaje. To nije nevažno, sve ako i ne bude onako kako mnogi misle da će biti. Biti nitko i ništa (znamo iz povijesti staleža) istinska je pretpostavka da bi se postalo nešto. Iz takvog je tkiva nastala i ona divna pjesma, koja je i nas dvojicu nekoć spajala. Šta možemo, moj negdašnji druže, kad je »Internacionala« tako dogmatična, dogmatična, da je to tvojima nepodnošljivo...

Jer - naglasimo - ova je stvar zaista opća i stoga ima da bude javna, bar s moje strane. Tako smo stigli do prve karike u lancu, došli smo do mjesta na kome je (kao u svakoj dobroj priči) nužno definirati likove, polazišta, stavove itd. Naša politika (siromašna duhom i jezikom) zove to mjesto u tekstu platformom. Na taj način gubi se npr. svaka razlika između platforme za vađenje nafte na Jadranu i platforme za rješenje problema na Kosovu. Razlika ne postoji doduše ni u zbilji - nit' je zasad nafte na Jadranu nit' rješenja na Kosovu, ali šanse postoje, šanse svakako postoje te u toj nadi živimo, a »davljenik se i za zmiju laća«, moj Ivane.

Dakle, platforma tj. stavovi... Ako se neka stvar uporno i godinama ponavlja ona će - premda možda lažna - djelovati istinito i mnogi će ljudi u taj privid povjerovati. Ovu maximu možemo svako malo sresti u javnom životu, ali koliko god da je susrećemo ona svejedno ne djeluje, jer ljudi i dalje vjeruju lažima i nasjedaju podvalama bez obzira na upozorenja i iskustvo. Slabašna je naša maxima, kao da je gospođica izašla u šetnju a svud okolo slijepci što ne vide njezinu ljepotu.

Budući da (maxima) ne djeluje moguće je da se i o nama dvojici formira u javnosti mišljenje po kojemu si ti demokrata, liberal (takorekuć demoliberal!), široka duša itd, sve u svemu nešto doduše zavuzlano i nerazumljivo, ali svakako vrlo pozitivno, dok bi ja u isto vrijeme ali s druge strane imao biti sam nepatvoreni Lucifer, dogmata, nacionalista, staljinista, unitarista, konvertit, mrzitelj Srba a izdajica Hrvata, prljavi Čifut itd., itsl. - sve u svemu nešto najgore na svijetu što je nužno zatući a u interesu javnog zdravlja i društvene higijene. Jedan od mnogobrojnih mojih kritičara bacio je u zanosu na papir i slijedeću briljantnu rečenicu/misao: da je »samo meni i ponekom besposlenom (dobroplaćenom - !?! - G. B.) popu vidljiv prodor nacionalizma u sve institucije u ovoj republici«. Ako i zanemarimo svu nepismenost i bedastoću što viri iz gornjeg citata, dade se ipak prepoznati i razabrati onaj prigovor, koji mi se kao glavni upućuje i ponavlja ovih dana. Da skratim priču, osvrnut ću se ujedno na oba njegova bitna dijela.

Dakle, nije istina (kao što neki tvrde) da sam bilo kad, bilo gdje i na bilo koji način rekao da je u sve institucije u ovoj republici podro nacionalizam i jednako tako nikad i nigdje nisam sebe predstavljao kao osamljenog borca protiv nacionalizma. S time bih, ujedno, i završio s bilo kakvim demantijima mnogovrsnih drugih laži jer živ insan ne more toliko demantirati koliko hajvan more izmišljati. Kao novopečeni Židov (ili kako se to ovdje lijepo kaže — hrvatski strani pisac!) ja se, kao što vidiš, služim turcizmima.

To su, dakle, insinuacije potrebne onima koji su u zavadi s istinom. Bože, kako bih tek loše prošao da sam nešto krivo, pogrešno ili netočno kazao kad ovako prolazim dok govorim istinu! Zaista su strašne zavist i zloća, poputbina mediokriteta, naslijeđe glupana, baština sitnih duša ... Ne, nema komunizma dok se ne riješi pitanje ljubomore!



- 23:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Dječja posla, prvi plač

Ovo pismo bi između ostalog željelo razmotriti ustaljenu predodžbu o nama dvojici i ispitati njezine postavke. To, međutim, ne činim iz osobnih razloga jer smo mi obojica tek simboli. Mi smo, i ne htijući, u javnosti stekli poziciju protagonista dviju različitih političkih, kulturnih, socijalnih pa i civilizacijskih opcija. Upamtimo ovu riječ što se sve češće i agresivnije probija u naš javni život. Upamtimo je kao da je pred njom budućnost, kao će nam biti neobično potrebna.

Nužno je stoga da se klupko pažljivo razmrsi. Ni mačem ni nožem, nego vlat po vlat. Eto razloga zbog kojeg ta stvar nije i ne može biti ni u jednom trenutku privatnog karaktera. Napokon, naše sudbine - jedine koje imamo - već su i tako determinirane. Da se ti sad povučeš na Elbu, a ja u Etiopiju/Eritreju, ostala bi iza nas naša djela. Bonaparta je nepotrebno izgubio na Waterlou, a Rimbaud se budalasto bavio trgovinom (vidi pisma rodbini). Tako je i s nama jer uopće nije važno što će se u našem životu još dogoditi (i hoće li se bilo što uopće još dogoditi). Važno je ono što se dogodilo, ali baš zbog toga mora se znati što se uistinu dogodilo. Razmišljao sam dugo (ne samo u povodu mog »slučaja«, nego i inače jer je toga u nas zadnjih dana više) zašto se najčešće nitko ne javi u povodu najrazličitijih napada na neke (lijeve) ljude i imena a da ih brani i zaštiti, da im pruži pomoć i podršku u teškom času? Jesu li se ljudi o svom jadu zabavili il' je nešto drugo u pitanju? Misle li možda da njih neće jednako tako već sutra ista neman zahvatiti? Pamtiš li scenu gdje (naravno u filmu jer se valjda u životu nije dogodila) tjeraju kroz ratni Zagreb ljude (stoku, Srbe, Zidove, Hrvate, Cigane, Muslimane ...), a roletne se na prozorima naglo i glasno spuštaju i zavjese navlače sve gušće, da oči ne vide i uši ne čuju, da toliki građani mogu mirno jesti i spavati, da im savjest ne trpi jer ništa nisu skrivili? Ono što nismo vidjeli nije se, jamačno, dogodilo. Nisu jataci izum modernog doba. Još je u "Odiseji« svinjar Eumej sakrio svoga gospodara pred obijesnim proscima.

Danas, rekoh, nije drugačije. Ali, umjesto da me brani (jer zna da sam Odisej i da mi je Penelopa žena, a Itaka carstvo!), Marko Lolić će se, na primjer, na sastanku sa šefovima novinskih kuća u CK SKJ od mene ograditi. On, moj drug i prijatelj, znači, neće otvoriti vrata na koja u nevolji kucam. Neće ni mnogi drugi. Što će sa mnom biti? Pita brižna mati, pitaju poznati. Hoću li ne više mlad, ali svakako lud poginuti izgubivši rusu glavu, a zarad čiste ludosti? Što će se dogoditi ako se ja spasim, a propadnu mučaljivi bijednici za svoj mali život uplašeni? Mogu li zajedno živjeti lastavice i komarči ili, pak, jedino tako zapravo i mogu postojati? Ali, polako. Dakle, opcije... Kad je ono, prije koju godinu, tvoj prijatelj Vjekoslav Mikecin (napadajući na okruglom stolu »Naših tema« filozofa Vanju Sutlića, a sve u okviru teme »Socijalizam i demokracija«) prvi put u Jugoslaviji izašao s tezom o potrebi i nužnosti formiranja alternativnih opcija u Savezu komunista Jugoslavije, ti se, kao svojevrsni ideolog u to vrijeme, nisi javio. Nisi reagirao ni ti, ni bilo tko drugi iz tvoje okolice tj. blizine tj. opcije. Ja sam, naravno, reagirao ali... »Komunist« je objavio moje pristojno pitanje profesoru Mikecinu - zamolio sam ga da potanje objasni što podrazumijeva pod alternativnim opcijama u Savezu komunista. Nije mi tad odgovorio, ali je - strpljiv - nakon nekog vremena dao intervju jednom novinaru iz svoje »opcije« (Đorgoviću u »Borbi«) i u razgovoru me optužio za dogmatizam, brkove, staljinizam itd., već kako je red i pravilo kad je on u pitanju (vidi njegovu polemiku protiv Jove Mirića). U to vrijeme je još (kao u lošem, jeftinom romanu) održavao, koliko znam (a ponešto znam) vrlo ljubazne i svakako intelektualne odnose s jednom mladom damom koja se žarko željela probiti u takozvane intelektualne krugove za što je poznanstvo i veza s njim bila respektabilna ulaznica. To bi, naravno, trebala biti stvar apsolutno privatna i za javnost nepoznata i nezanimljiva da otac gospođice uskoro nije postao gospodar života i smrti u ovim krajevima, pa je na taj način profesorova alternativna privatna idila postala za sve nas (koji se s njegovim koncepcijama nismo slagali) okrutna službena realnost. Njegov zaštitnik bijaše emanacija, objektivna slika njegove subjektivne stvarnosti, kako bi rekao naš mrski kolega Ždanov. Usput rečeno, je li Višinski znao da je staljinista i, ako je znao, što je pod tim podrazumijevao? Ali, preskočimo manje važno, zaboravljeni su i Visinski i Mikecin.

Opcije, međutim, nisu zaboravljene. Jedan je iz rukovodstva HSS-a nekoć držao predavanja o uzgoju opuncije po vrletnim našim krajevima (koja da bi kroz 10.000 godina stvorila humus na Dinari), ali se opuncija u nas nije prihvatila a opcija izgleda jest.

Prije nekog vremena bili smo Davičo i ja, uz nekolicinu naših drugova, pokrenuli inicijativu da se osnuje jugoslavenska književnička asocijacija, koja ne bi patila od raznolikih boljki od kojih pate postojeća udruženja i društva književnika, ali nas je isti Đorgović u tvome tj. vašem listu »Danasu« (a uz asistenciju udružene jugoslavenske desnice) vrlo uspješno raskrinkao kao očitu staljinističku opciju, koja bi ovdje valjda zavela dijamatsku diktaturu nad pisanom rječju. Jest da mi nikad i nigdje nismo rekli ni jedno jedino slovo o platformi (opet ova tebi tako draga fraza!) naše asocijacije, ali to nije ni najmanje zasmetalo mnogobrojnim kritičarima da u korijenu sasijeku svaku onu ideju i zamisao za koju su mogli pretpostaviti da bi mogla biti naša! Ti se, naravno, ni protiv toga nisi bunio, a i zašto bi? Nije zgorega na ovom mjestu (a zbog prinicpijelnosti) spomenuti još jednu anegdotu vezanu za mog druga (u nevolji) P. Kvesića. Zar nije bio svojedobno predložen za sekretara OOSK DKH? Bio je. Zar nije tad iz Općinskog komiteta stiglo »mišljenje« da ne bi trebalo birati nikoga od strane »angažiranih u sukobu«? Stiglo je i Kvesić nije izabran. Izabran je, međutim, B. Bošnjak i to na mnogo značajnije mjesto (ideologa u Gradskom komitetu), a općinski komitet se nije bunio niti je spriječio taj izbor.




- 23:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Razvoj neznatne trudnoće

Tvoji prijatelji, međutim, ne miruju. Opcija osniva svoju alternativnu »grupu za demokratski pritisak« a pri idejnom i teorijskom centru Gradskog komiteta SK Zagreb. U njoj su i ljudi, koji na isti taj Savez komunista nasrću danas tako i toliko da je i tvoje Predsjedništvo CS SKJ moralo zauzeti stav prema kojemu takvi ne mogu biti u članstvu SKJ. Ali, ako ne mogu u SKJ to ne znači da ne mogu u SK Zgb! Materija nije neuništiva, nego mnogi ne znaju s njom. Sve se dade uništiti valjanim načinom pa tako i Partija. Za sve postoje majstori, stručnjaci. Oni kažu da ideju valja taliti na visokim temperaturama i zatim držati smrznutu na - 273 °C. Uostalom, zašto bi ona bila neuništiva? Pogledaj samo Sesardićev članak u zadnjoj »Theoriji« pa da vidiš što se marksizmu sprema, koji konac, koje ugasnuće ... U pitanje se ne dovodi više nekakva Partija ili marksizam kao takav ili Lenjin i Oktobar ili Tito i NOP-e, nego racionalizam, a to će reći sve gore pobrojano i još mnogo više. Ali to je filozofija a poznato je da se naša Partija filozofijom ne bavi jer je 11. tezu o Feuerbachu netko u njezinom rukovodstvu pročitao doslovno pa odlučio da mijenja svijet duhu usuprot.

Kako vidiš, odlutah ja... Ali, da ne zaboravim. Ista ta »Borba« dala je, naravno, obilan publicitet »demokratskoj grupi za pritisak«. Mi se, znači, ne smijemo dobrovoljno udružiti ni na najširoj jugoslavenskoj osnovi u književnu asocijaciju, koja nikoga i ništa ne »pritišće« (već se od pritiska još i brani), a tvoje pristaše i opcijaški drugovi mogu stvarati (pri Komitetu!) grupe za pritisak i još za to primati javnu podršku i priznanje, okupljajući u svojim redovima - ponavljam - i otvorene neprijatelje Saveza komunista, potpisnike Fonda solidarnosti i druge. Zaista, zašto bi se ti oko toga neposredno izjašnjavao? Nisi lud da se zamjeraš Mikecinu i družini, nije takva situacija, nisu takva duhovna s/kretanja.

Pišem ovo u polusnu pa ponešto već i od/sanjam. Oprosti, uskoro će java. Zaboravimo epizodu! Takvih je bezbroj u životu i daleko bi nas odvelo samo da ih nabrojimo. Napokon, to je učinio (i ništa bitno više i ništa bitno drugo) onaj čuveni materijal za savjetovanje u maju 1984. godine, koji će kasnije pod omraženim imenom Bijela knjiga biti prokazan kao djelo nečastivog. Neće mu pomoći ni podrška Centralnog komiteta, neće mu pomoći ništa, ali o tom potom. Prethodno valja, kako rekoh, raščistiti teren, ukazati na ona bitna mjesta, odnosno trenutke kad su se na javnoj sceni odigravali presudni događaji koji će kasnije po jednoj dubljoj logici usmjeravati društvena kretanja. Tri su takva događaja u Hrvatskoj zadnjih godina po mome mišljenju te o njima, unatoč svoj duljini ovog teksta, moram nešto reći. Da bi se naš spor i sukob razumio kako treba, neizostavno valja raspraviti upravo ona pitanja o razrješenju kojih ovisi sve ostalo.

Zagrebački »Vjesnik« u zadnje vrijeme (a iz pera svježih svojih komentatorskih jaja) voli stavljati znak jednakosti između »maspoka« i »bijele knjige«. To je neka nova moda, svakako ne bez značaja. Činili to svjesno ili ne, dolazilo do toga tendenciozno ili tek zahvaljujući zavidnom spisateljskom umijeću njegovih polupismenih šefova tek, nema dvojbe, te su dvije stvari i pojave izjednačene. S jedne strane, dakle, ono što je propalo na sjednici u Karađorđevu, a s druge skup, koji je pod naslovom »Savjetovanje o idejnoj borbi u sferi kulture i stvaralaštva« u organizaciji Komisije CK SKH za idejna pitanja i informiranje održan u Zagrebu 23. svibnja 1984, godine. Podsjećam zaboravljive urednike »Vjesnika« da između toga dvoga stanovita razlika (nekima, očito, nevidljiva) ipak postoji te da je »maspok« organiziran pod vrhovnim zapovjedništvom Mike Tripala, a spomenuto »Savjetovanje...« (ili po "Vjesniku": »bijela knjiga«) pod glavnom komandom Mike Špiljaka. Doduše, Tripalo nikad nije napao »maspok«, a Špiljak (preko svojih ljudi) partijsko Savjetovanje jest. I u tome je, kao što vidiš, također jedna od razlika između njih. Iz ovoga se, također, ujedno najbolje vidi što »Vjesnik« zapravo radi i koje i kakve jednačine izmišlja da bi poslije za njih druge optužio. Ali, idemo dalje... Premda je i sami »Vjesnik« svojedobno bio podjednako angažiran i u jednom i u drugom slučaju, to ne znači da su i rezultati tih akcija isti. Dapače, za razliku od »maspoka« (čiji rezultati nisu prihvaćeni ni podržani u Savezu komunista Hrvatske), »Savjetovanje o idejnoj borbi...« (ili po »Vjesniku«, »bijela knjiga« - ili, po meni, skup protiv desnice i desničarenja, a za otvorenu idejnu borbu tj. načinima časnim, socijalističkim) dobilo je značajnu podršku u članstvu Saveza komunista i u rukovodstvu onoga saziva. Danas je vjerojatno drukčije kad je o rukovodstvu riječ ili bar o jednom njegovom dijelu, ali odatle proistječu i razlozi, koji su doveli do napada na me i do moje obrane.

Dakle, taj je skup bio i ostao trn u oku desnice, jer je okupio veliki broj istaknutih imena naše kulture, znanosti i umjetnosti te je kontrarevolucija sve učinila da razori i difamira tu partijsku inicijativu. I ona je sama, svakako, patila od različitih i mnogobrojnih slabosti, promašaja i pogrešaka, ali je to posve druga tema, koja nema nikakve veze s desnom kritikom. Uostalom, pozitivne partijske ocjene nisu do dana današnjeg promijenjene ni povučene, a to što danas osnovne ideje i polazišta tog skupa napadaju i neki od onih, koji su bili u njegovom predsjedništvu, ne govori naravno ništa o skupu, ali govori mnogo o tim ideolozima. Običan se vojnik može zabuniti, ali može li jednako i vojskovođa? O »Vjesniku« ovom zgodom ne bih ništa opširnije. Kao što nisam 1984. i 1985. godine odveć držao do njegovih pohvala na račun našeg savjetovanja, tako ne držim ni do kritika, koje na račun tog istog savjetovanja sad donosi. Čak što više - borim se protiv duha i svjetonazora iz kojeg takve »kritike« izbijaju. Jadan je bio naš skup protiv desnice i desničarenja s takvom podrškom, a još je jadnija danas ova nova »platforma« s njegovom kritikom. Tek Tripala ni Špiljaka više nitko ne pominje, a šteta je, šteta je.


- 23:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Liberalni katran, demokratsko perje

Drugo bitno mjesto za razumijevanje današnje hrvatske situacije svakako jest plenum Društva književnika Hrvatske, održan čak tamo 24. lipnja 1985. godine u prostorijama »Školske knjige«, na kojemu je došlo do političkog obračuna čije se posljedice osjećaju i danas (ne samo ovdje u Hrvatskoj, nego - budimo preuzetni - i u cijeloj zemlji, samo što to mnogima još nije vidljivo) i koje će na kraju, kako sam tad predvidio, dovesti definitivno do situacije u kojoj će nažalost jedini argument ponovno postati »šuplja metalna cijev i u njojzi zrno". Kako se čine dalekim ti dani, a meni još u glavi odzvanja buka i bijes falange, krici gomile, i još me ne napuštaju ni žmarci ni tjeskoba. Još pamtim krvave oči, zapjenjena usta, podignute kvrgave i zgrčene šake Joze Laušića. Još me za ruku trza i vuče suptilni hrvatski lirik Ante Stamać, još na izlaznim vratima prepriječen stoji gojni torzo kritika Mandića, još kriči Hećimović, mekeće Matvejević i urlaju tolika bezimena usta, još se pjeni polonista Malić. Ne sjećam se kako sam stigao doma i je li tkogod išao za mnom.

Ostavljen sasvim sam, prepušten na milost i nemilost svjetini, što sam mogao očekivati? Katran i perje? Takav sam naslov bio stavio jednoj uzgrednoj tadašnjoj polemičici protiv Mićke Mirića, te - po vlastitim njegovim riječima - iznimke među Srbima u Hrvatskoj. Što se od tih dana događalo, što se promijenilo, do čega je doveo taj slavni plenum i njegovi zatočnici? Doveo je - nema druge - do ovog s čime smo sad suočeni. Nije, valjda, palo s nebesa. Ali, tko je (sve) do toga doveo?

Zar su se nacionalisti sami birali i izabrali? Zar nije, na primjer, Štefa Špiljak, kao predsjednica onodobnog Republičkog koordinacionog odbora za društvene organizacije i udruženja građana (ah, monstruoznog li naziva za nešto što bi trebalo biti pošteno, plemenito i simpatično!), zar nije ona, dakle, a u tom svojstvu, dala suglasnost na izbor etnički čistog Predsjedništva Društva književnika Hrvatske? Ili smo to, možda, odobravali mi, koje su iz tog čistunstva istjerivali na sve načine? Što ćemo s logikom? Zar su različite institucije same od sebe padale u nacionalističke ruke? Zar je nacionalističke stavove o jeziku zastupao i branio (i potpisivao) jedan Kvesić? Ta on je, jedini, podnio pismeni prijedlog OOSK Društva književnika Hrvatske o izmjeni naziva jezika u Statutu DKH još davno prije početka sadašnje rasprave o ustavnim promjenama i bio ignoriran od svih. Toliko ignoniran da ga to isto »časno« i »demokratsko« društvance nije čak ni pozvalo (premda je o nazivu jezika jedini govorio na skupštini DKH 1987) na onaj svoj čuveni skup na kome se ta šačica ljudi isprsila u ime cijele hrvatske književnosti (i u ime naroda!) te tražila separaciju i odjelu od Srba i drugih (vidi »Republiku«, Zagreb, 1-2, 1988). Nije možda zgorega ni da se danas zaviri ponovno u moju polemiku s Matvejevićem iz već davne godine 1981. (vidjeti knjigu "Možda uzaludno?«, izdanje »Globusa«, Zagreb, 1983, str. 214-238). Vidjet će se tko je od nas dvojice tada zastupao ove iste stavove o jeziku, koje je nakon nekoliko godina formuliralo i usvojilo Predsjedništvo CK SKH (i prihvatila cijela zemlja), a tko se još tada borio protiv njih zastupajući tendenciju jezične separacije i isključivosti! Ali, o čemu uopće zborimo? I kako da se razumijemo kad smo zaista, izgleda, na različitim stranama barikade? Što nas može ujediniti, što razumijemo podjednako i jedni i drugi?


- 23:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sinje more, u njemu pitomci

I treće je bolno i bitno mjesto za razumijevanje sadašnjeg stanja ono o čemu izvještava isti taj »Vjesnik«, a na dan 10. travnja (što može biti bez svakog značaja) 1988. godine. Tad, naime, izlazi napis o novom napadu na pitomce JNA u Splitu. U tekstu je riječ uglavnom o hapšenjima napadača, koji su pretežno vršnjaci napadnutih (ali tako je bilo i u Paraćinu), i nema ni jedne jedine riječi objašnjenja. Čudi me to od »Vjesnika«.

Logično bi bilo da se i zbog toga optuži i napadne nas, takozvane dogmate i staljiniste, jer ništa drugo nije logično. Tko bi, osim nas, uopće mogao biti kriv? Ako već ne može zataškati stvar može barem nas optužiti... Nije moguće da se zbivanja u stvarnom svijetu po svojim uzrocima i posljedicama razlikuju od crno-bijele slike (sheme), koju ovi »vizionari« dosljedno i do dosade razvlače? Jest da nam ide sve gore, ali tim gore po nas. Zar nismo, na primjer, kad je riječ o pitomcima i njihovome letu u more, upravo mi još u ono prvo vrijeme (kad su prvi put napadnuti) o tome pisali u novinama i govorili i predlagali konkretne mjere od kojih nije bilo ništa jer su se i tada na naše riječi svi oglušili? Naravno da smo i govorili i pisali i slali članke »Vjesniku« da ih objavi, a kopije tadašnjem Predsjedniku Predsjedništva Radovanu Vlajkoviću i saveznom sekretaru za narodnu obranu Branku Mamuli. Je li »Vjesnik« objavio? Nije. Je li se što napravilo? Nije. Je li opet došlo do istoga? Jest. Može li doći i hoće li doći i do gorega? Tko je kriv i »zaslužan«? Jesmo li mi krivi, koji smo htjeli nešto napraviti ili oni koji su nas sprečavali i koji nas i danas demagoški sprečavaju? Naravno da smo mi krivi. Treba li nas napasti? Naravno da treba te/pa »Vjesnik« to i čini.

Inače, moj članak pod naslovom »Oni biju« (pročitan kao diskusija na sjednici Predsjedništva RK SSRN Hrvatske, dne 29. 10. 1985, a objavljen nakon silnih peripetija istom u titogradskom časopisu »Stvaranje«, 7/1986), napisan je nakon što su, kako rekoh, prvi pitomci letjeli u more. Sad već, kao što se vidi, letimo mi. Pravo nam budi.

Ali da nastavimo. Ispada, tako, prema nekim tumačenjima, da ne poštujem rukovodstvo. Onaj batinaš bi rekao: rukovodstvo, pa šta? Ja, recimo, mislim da poštujem Program (SKJ) i još mislim da je (svako) rukovodstvo dužno poštivati Program dok je (ovakav) na snazi. Mislim, nadalje, da jedini kriterij (poštovanja što se tiče) može biti upravo i jedino odnos prema historijskim ciljevima radničkog pokreta. A ako, pak, to uzmemo kao kriterij, ne znam kako bi tko od nas prošao i kako će proći. Mislim, na kraju ovog fragmenta, da su mnogi delegati upravo završene Konferencije SKJ u svojim diskusijama dali još jaču, žešću, razorniju i ubitačniju kritiku sadašnjeg rukovodstva. Mislim, naravno, na one delegate čije diskusije nisu išle na pregled u komitet, kao da su bolesne i kao da se u komitetu dijele lijekovi za tu vrstu bolesti. Hajd' pogodi gdje su to u Jugoslaviji delegati išli u komitet na pregled diskusije!


- 23:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sudar s činjenicom

Samo još preko jedne epizode u sadašnjem političkom i kulturnom životu Hrvatske neću (jer ne mogu) preći. Ona je, čak, možda najznačajnija za ukupnu ocjenu današnje situacije u Hrvatskoj te je stoga valjda razumljivo i moje inzistiranje na takvom detalju. Ovo što (ja, sad) govorim ne mora biti prihvatljivo mnogim ljudima. Uostalom, najčešća primjedba i na prvo moje pismo tebi sastojala se uglavnom u tome da sam previše »crn«, »mračan«, »taman«, »pesimističan«; drugim riječima da stanje nije tako očajno kako se meni pričinja, da pretjerujem s crnilom itd. Primjedba, dakle, u teorijskom smislu počiva na pretpostavci da je optimizam progresivan i revolucionaran, a da pesimizam to nije - a ta nam je »teorija« poznata i u svome naivnom i u svome strašnom izdanju. Ja, međutim, mislim da su moje ocjene i sudovi mnogo bliže stvarnosti od onih koje se mogu čuti iz tvojih ili npr. Stojčevićevih usta, a o nekim drugim da i ne govorimo i ne mislim da bi jedna ovakva moja primjedba (ili ocjena) automatski imala biti »napad na rukovodstvo« i sl. Zar vam se ništa ne smije reći?

No, sad nije riječ o tome, nego o primjeru, koji treba zorno pokazati tko je od nas u pravu, a tko nije. Dakle, primjer... O njemu se pisalo malo ili nikako, a najvažniji je (kako rekoh) za razumijevanje suvremene hrvatske stvarnosti. Kad jednoga dana budemo pisali svoje »uspomene na političke ljude i događaje u Hrvatskoj" (parafraza naslova knjige Imbre Tkalca iz godine, mislim, 1924, a u izdanju Srpske književne zadruge iz Beograda) upravo će događaj o kome zborim biti presudan. Simpatični je Tkalac opisivao između ostalog i izbore za onodobnog zagrebačkog gradonačelnika (ili nešto slično) kad su Turopoljci pekli vola na glavnome trgu korteširajući za svoga kandidata, ali mi sad imamo na našu sreću Miletića pa nam Tkalčeve reminiscencije nisu potrebne. Ah, o živima sve najbolje! Držimo se, dakle, sadašnjosti i drugih nekih izbora.

Ne, neću sad kao što možda očekuješ o onim sramnim izborima na kojima je CK SK Hrvatske u prošlome sazivu prekršio Statut vlastite Partije i izabrao Špiljaka po drugi put za šefa unatoč izričitoj statutarnoj zabrani. Neću o tome premda bi svi vi, koji ste za to glasali, trebali zapravo biti izbačeni iz Partije, jer ste kršeći Statut omogućili bezakonje i samovolju, a time i potpunu difamaciju Partije u očima običnih ljudi. Kako je moguće osuditi bilo koga za bilo koju povredu zakona u jednoj (»šutljivoj«) sredini u kojoj vrhovni organ Partije krši i ne poštuje svoj vrhovni zakon? Odgovori mi, molim te, na ovo budalasto pitanje! Ili, možda, za članove Centralnog komiteta ne vrijedi ni logika ni Statut? Kako da vam se vjeruje u sporednom kad vi sami sebi ne vjerujete u glavnom? Iz ove će tegle, sad, naravno, ponovno preko noći izniknuti novi »napad na rukovodstvo« itd, a budalama svaka čast. Gdje i nema zraka oni dišu.

Eto, opet sam se zanio, a primjer nas čeka... Mora biti da si nestrpljiv a ja te gnjavim neugodnim glupostima na koje doduše nemaš odgovora te su, valjda, stoga (zajedno sa Špiljkom) stavljene ad acta. Elem, riječ je o izborima u Jugoslovensku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Ali nije riječ o onim čuvenim izborima od prije nekoliko godina na kojima je kao kruška pao i propao tvoj sadašnji kolega u Predsjedništvu CK SKJ, te uz njega i nekoliko drugih komunista, nego je riječ o jednoj drugoj političkoj i kulturnoj katastrofi o kojoj se u našoj (jugoslavenskoj) javnosti mnogo manje zna. Dok se, naime, o tadašnjoj propasti komunista tamburalo naširoko i nadugačko (a neki su i slavili rujno pijući vino!), gotovo da nitko ne zna kako je (i da je) na izborima za najskromnije zvanje i zanimanje u članstvu naše najstarije, najvažnije i najuglednije znanstvene i umjetničke ustanove propao sadašnji i ovdašnji ministar kulture i prosvjete, profesor Milivoj Solar, istaknuti teoretičar književnosti, član Centralnog komiteta SK Hrvatske, predsjednik njegove Komisije za idejni i teoretski rad itd, itd.,.. Zaista, zar je to moguće? A tko ga je pobijedio na tim tajnim izborima (jer u Akademiji se Špiljak ne bi mogao izabrati na javnim izborima i u konkurenciji sa samim sobom)? Tko je, dakle, pobijedio Solara? Zar mi imademo još značajnije ime od njegovoga? Imademo. Od Solara je svakako za našu Akademiju važniji prof. dr Dubravko Jelćić te je, kao takav, i izabran na rečeno mjesto dok je Solar načisto propao.

Da nije (Jelčić) ugledniji ne bi ga, valjda, Akademija tajnim (ponavljam i podvlačim!) glasanjem izabrala. Nećeš reći, valjda, da bi u te svrhe mogao biti primijenjen neki drugi kriterij. Akademija bira pošteno, nije ona CK pa da krši Statut. Imade i poslovica da o tome govori, pa kaže: »Bolje da propadne selo, nego u selu adet«, a vi kršite poslovicu.

Tako je, dakle, bilo te je spomenuti gospođin Jelčić, kao pozvaniji, izabran a nedavno je već promoviran i za urednika znamenitog Akademijinog književnog časopisa tj. »Foruma«, nakon što se povukao Marin Franičević a na čelo došao Slavko Mihalić. Odatle je jasno da je on zaista potrebniji od Solara te da je, prema tome, na temelju važnih, bitnih i presudnih razloga izabran među besmrtnike.
A ako je on toliko značajan, Solar možda nije baš beznačajan, ali svakako nije toliko značajan da bi ga se izabralo tamo gdje ga se nije izabralo. Ova igra riječi ne ima druge svrhe do da u glavu utuvi nešto tako neshvatljivo i u glavu neutuvljivo da to ni repeticija do svijesti ne može privesti. No, vi ste Solara za utjehu izabrali za ministra, a i to je nešto. Sad ja tebe pitam, pametni čovječe, slijedeće - ako je logično, jasno, opravdano, razumljivo i objašnjivo da na izborima u glavnoj našoj i najvažnijoj instituciji propadne čovjek kakav je Solar u konkurenciji s imenom kakvo je Jelčićevo - kakva je situacija u Hrvatskoj?


- 23:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

O ljudima na dugme

Zbog čega držim da je Solareva propast na izborima u JAZU od krucijalne i kapitalne važnosti i da tu činjenicu više nikada neće moći sakriti ni eventualni budući njegov prijem u to isto časno društvo? Sjećam se da je pokojni Matković rekao P. M-u, tadašnjem pretendentu na članstvo u JAZU (a u njegovom autu dok smo se vozili sa sastanka s Krležom, Davičom i Šuvarom), kako Krležin potpis na preporuci za prijem u Akademiju ne mora biti nikakvo jamstvo i kako se znalo ne jednom dogoditi da propadne kandidat s Krležinom preporukom i podrškom.

Vjerojatno je tako bilo, a bilo bi i danas kad bi bilo... Međutim, ovdje je riječ o nečemu još važnijem. Ali, ponovno, da najprije raščistimo »platforme«, pozicije. O prof. dr. M. Solaru moje je mišljenje oduvijek (bilo) podijeljeno. U stručnome pogledu, o njegovome poslu i djelatnosti moj je sud više nego pozitivan. Pročitao sam nekoliko njegovih knjiga i, kratko rečeno, cijenim taj rad i smatram da služi na čast ne samo hrvatskoj književnosti i kulturi, nego i cijeloj jugoslavenskoj komparatistici. U svakom slučaju, riječ je o imenu s kojime možemo u evropsku znanost. U političkom pogledu prof. dr. Solar i ja već se značajno razlikujemo, a svakako je tebi i tvojoj »opciji« mnogo bliži. Ako i mi (tj, naša politička realnost) »idemo kud i svi Turci" tj. u skladu s aktualnim trendovima u svijetu (a ti trendovi ne samo da nisu poništili ni uništili egzistenciju političkih partija - unatoč našim teorijskim otporima - nego su upravo obrnuto, etablirali političke partije kao jedine stvarne i realne interpretatore, protagoniste i reprezentante političkih interesa), ako se, dakle, to i nama sprema kao još jedna od ulaznica u paketu, koji moramo kupiti da bismo ušli u tu šatru, onda će i ovdje uskoro na izborima socijalisti nastojati da ostvare izbornu pobjedu u bici s desnim elementom organiziranim u različitim građanskim strankama. Može se dogoditi, čak, i da socijalisti pobijede, ali će komunisti sigurno izgubiti, što god tko rekao. U tom slučaju ćete, naravno, i vas dvojica pobijediti.

Nema druge, Socijalistička će Internacionala za svoju himnu izabrati jednog dana »La palomu«.

O protukandidatu prof dr Solara, gospodinu Dubravku Jelčiću, puno riječi ne bih trošio. Predmet njegova znanstvenog interesa nije odveć pobuđivao moju pažnju. Radi se o otužnim knjigama o Anti Starčeviću, Eugenu Kvaterniku i Stjepanu Radiću, ako se ne varam. Dakle, takva je bila alternativa. I U takvoj jednoj alternativi - između modernog Zapada i Hrvatske devetnaestog stoljeća na tajnim je izborima pobijedila ova druga! O Oktobru se tu nije glasalo, on je propao već odavno.

Razumiješ li sad zbog čega mislim da su ti nesretni minijaturni izbori toliko važni? Oni nisu slučajnost, oni su pravilo. Nema slučajnosti u takvim stvarima. Pazi, JAZU ne griješi, ona je nepogrešiva, na njezinoj je strani vječnost, a ovih je dana i Šoljan u nju ušao da bi u dogledno vrijeme na taj način Akademija dobila i svoga novoga glavara. Smijao sam se od srca kad sam vidio da blesavi »Vjesnik« istoga dana donosi dvije stvari: na jednoj stranici vijest o Šoljanovom izboru u JAZU, a na drugoj napad svoga matorog ispičuture na mene!

Nemoj misliti da ovakva tendencija ovdje kod nas nema svoje tradicije. Upravo zbog nje (a ta je tradicija vatikanska i protiv nje su se bez osobita uspjeha borili svi veliki Hrvati, od nekadašnjih do današnjih!) mi i jesmo danas zaostala zemlja i zaostao narod. Da smo u doba Matije Vlačića i družine, prije četiri stoljeća uspjeli umaknuti ispod vatikanskoga klobuka mi bismo danas bili bogata i sretna zemlja, a ovako smo ovo što jesmo. Umjesto bogatstva imademo alpaku na tradiciji, ali o tome sam već pisao kad sam pisao o Tadijanoviću i njegovu uklonu i priklonu jednoj tugaljivoj svijesti pa su me i tad osudili. A ti čitaj malo, Ivane, i štogod drugo a ne samo ono što ti nevoljni Duško servira ili sugerira...

Čitaj brže i više, sve je manje vremena.

Dakle, Solar, koji (s Maodušem) ne dopušta da u »Vjesniku« izađe ni minijaturno moje pisamce u kojemu se branim od njegove objede; Solar koji ne dozvoljava (kao član Predsjedništva Društva književnika Hrvatske!) da obični Član Društva književnika - tada još slučajno ja - dobije fotokopije zapisnika sa sjednica Uprave (a bori se navodno za javnost i demokraciju!); Solar takav (a vidimo: nikakav!) propada u konkurenciji jednog Jelčića!!! Pa ima li ova zemlja kakvu rupu, jamu ili bezdan da se otvori!? Je l' ti uopće jasno što govorim? Je l' ti jasno da bi na prvim pravim tzv. liberalnim izborima ti i tvoji (a u sudaru s Jelčićevim) prošli kao bosi po trnju? Ne govorim, naravno, pro doma sua. U takvoj vrsti demokracije ja ne sudjelujem. Na takvim je izborima i Sokrat izgubio glavu. Kad su sjekli Gupca zvona su zvonila. Kaptol je slavio. Zvona su zvonila, Račane, a on je bio u pravu. Šutnja nije odgovor, a ti šutiš, šutiš. Šuti i cijela tvoja opcija kad mora odgovoriti na bilo koje neugodno a za nju porazno pitanje. Ali - ovoga ću puta umjesto tebe, a na pitanje koje se tebe/Solara/opcije tiče, odgovoriti ja: nemojte se brinuti, uskoro ćete i vi biti izabrani. Dovoljno ste dobra učinili duhu koji dominira. Sad kad su se glavni namirili i kad su vas ponizili (srušivši vas na izborima u konkurenciji s mediokritetom) - sad će i vas izabrati, ali tako da u svakom trenutku znadete svoje mjesto i mjeru. U hramu/brodu vi jeste i vi ćete biti zauvijek mali od kužine, onaj koji sastavljajuć pete salutira kad gospodar (barba) prolazi. Učite se svi od Milana Mirića! On je prvi od svih naučio taj zanat, on se savio dovoljno duboko i ponizno da bi ga primili i prihvatili.

On je priklonio šiju i smjerno gleda u pod. On je dobar, njega će primiti. On je na dugme.

I Solar je na dugme, i ti si na dugme, i Veljko je (sve i da neće!) na dugme. Ali, hajdemo dalje...

Vratimo se, međutim, još jednom ocjeni situacije u Hrvatskoj jer mi se čini da mnogi (manje upućeni) ipak neće u potpunosti razumjeti slučaj koji sam opisao (Solarovu propast) tek kao ilustraciju stvarnog i globalnog stanja stvari.

Dakle, da ponovimo ono bitno - ako u najvažnijoj i najuglednijoj našoj ustanovi stvari stoje kako stoje (a u zadnje vrijeme se slični slučajevi tamo ubrzano ponavljaju) - u manje uglednim i manje važnim sredinama, ustanovama i institucijama stanje svakako nije bolje, nego je po mome znanju, uvidu i iskustvu bitno gore. Drugim riječima, ocjena koju sam dao (u svome prvom pismu) a prema kojoj je došlo do tihog trijumfa »maspoka« i »maspokovštine« pod glupim patronatom nekolicine mediokriteta, koji se trenutno šepure na funkcijama (da bi ih prvi vjetar otpirio kao mjehure od sapuna) - više je nego tačna, istinita i vjerodostojna.

Ne može biti drukčije s trakavicama, a nacionalizam/šovinizam jest trakavica. Ne može njemu/njoj tijelo protusloviti glavi, ne mogu u jednoj ozbiljnoj stvari (u pitanjima sudbine i egzistencije) mali poslužnici i sitne sluge općenito činiti drugo nego što (i kako) velike gazde kažu. A velike su gazde riječ svoju rekle i opet će je reći kad bude potrebno, kada dođe čas. Za razliku od vas, koji glavinjate, oni imaju pred očima čist i jasan cilj. Oni će sve ovo očistiti (kao kad putuju u Ljubljanu!) od svake prljavštine. Pa kad se pita (kao što se tu i tamo pita) je li nacionalizam naša sudbina - odgovor je danas u Hrvatskoj pozitivan, složio se ti s time ili ne. On to ovdje zaista jest i bilo bi mnogo bolje (i tebi i tvojima i svima nama zajedno) da se s njim uhvatiš u koštac, a da pustiš na miru nas na koje ta neman nasrće. Ali ne, vi ste stali u sredinu bojnog polja, između nas i nacionalista i vičete: Naprijed naši! Budale i braća njihova - divni optimisti - neće prihvatiti moje ocjene, jer činjenice nisu njihove, jer pripadaju drugome, a za njih ni žena nije lijepa ako je tuđa. No, budimo apsurdni, nije, možda, unatoč svemu, čak ni ukupno stanje toliko loše koliko je loše to što se ništa ne čini na njegovoj izmjeni. Ništa osim silne prazne i puste priče. Ima li ikakve stvarne šanse danas onaj, koji se ovdje zaista (otvoreno i bez kompromisa) bori protiv nacionalizma? Naše bi se pitanje dalo formulirati i ovako: da je znao carev sin da je u zaključanoj sobi zatočen strašni Baš-Čelik - bi li otključao vrata? Jedno je sigurno - za onoga, koji bi to ipak učinio, nema mjesta u rukovodstvu specijaliziranom za obranu svega postojećeg. Takvomu je mjesto u bajci dok rukovodstvo pripada zbilji ter, logično, i ona (prekrasna) njemu.

Pojasnimo na čas, tek u jednom djeliću, i odnos prema famoznom Špiljku da ne bude lošeg mjesta u tekstu, trule daske u rukopisu. Neki kažu: on je narodni heroj a ja to, kao, ne uzimam u obzir ili to ne činim dovoljno ili na pravi način ili... Kao da nije i Tripalo bio član Politbiroa, a Šibl narodni heroj a ... itd.

Kao da nisu danas kukavice toliki nekoć hrabri ljudi. Da nas se nije godinama ukivalo u uvjerenje kako je rukovodstvo manje-više bezgrešno i nepogrešivo, tj. da nismo držali do heroja i sličnih kao do svetinja - koješta bi bilo drugačije. Sad se, eto, do funkcija, vlasti, titula i zvanja ne drži ni malo, ni najmanje. Samo autoritet uma, znanja i poštenja može biti i jest argument, a nikako časna i slavna limarija na prsima, obično tako tužna, napuštena i suvišna po smrti svog vlasnika. Napokon i Đilas je narodni heroj, a Joži Horvatu sam htio (nakon što je prešao na stranu desnice u DKH) poslati Spomenicu moga mrtvog oca, Mate Babica. Neka jedan izdajica ima dvije Spomenice!


- 23:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kad slon voli porculan

Toliko toga trebamo objasniti, toliko toga već godinama stvara krivu sliku, formira svijest manje upućenih ljudi pa ona maxima iz početka teksta i ne može djelovati, a kad ona ne djeluje - djeluje zabluda, opsjena, obmana, te ti bivaš slika dobrote, a ja prilika zla u konkavnom jednom zrcalu...

Ali, budimo konzekventni pa budi to što jesi i ponosno nosi barjak mekog socijalizma, mlohavi štap liberalizma. Sve, jakako, jednako jednom dovodi do sreće, pitanje je (i problem) tek u osjetljivosti. Međutim, nisam ja svojedobno izbacio Gaju Petrovića, Mladena Čaldarevića i Šimu Vranića iz Partije, nego Dušan Čalić, Celestin Sardelić i drugovi. Nisam ja tjerao na sud (uz spomenute) još i Inoslava Beškera. Antu Rumoru, Milana Kangrgu i Ivu Sršena, nego isti taj tvoj nesretni i nevoljni Sardelić, koji danas »brani« »Praxis« od dogmatizma i staljinizma, a 1968. godine je zajedno s Nikolom Filipovićem, Slavkom Macarolom, Šimom Đodanom i Markom Veselicom ratovao protiv tog istog Petrovića (i »Praxisa«) da se sve prašilo. Ako ne vjeruješ meni, pogledaj zbirku »Praxis«, »Dokumenti«, lipanj 1968, str. 198, uredio G. Petrović. I tad je bilo kao danas, mi smo išli u Beograd, a Sardelić (to šuplje mjesto socijalizma) u Komitet. Kao što vidiš, splitski su borci nedavno bili dijelom u pravu u ocjeni djelatnosti tvoga kompanjona, ali su se zabunili u godinama, budući da on nije zajedno s Đodanom i Veselicom djelovao 1971, nego 1968. godine. Suština je njegova djelovanja bila, naravno, ista. Ali, preskočimo i to, važno je da on bar danas o Gaji lijepo govori i da ga opet ne izbacuje. No, nikad se ne zna, a s vergulastim Sardelićern pogotovo. Bar on svoj kredit ne može lako potrošiti ni uz male kamate, bar ta bova ne može potonuti.

I da se kaže još jedna o čuvenoj Sardelićevoj (ali ne samo njegovoj) paroli o potrebi okupljanja što širih krugova (i slojeva) na što široj osnovi. Ako se i zanemari (inače) nužna analiza "platforme« na kojoj bi se takav jedan masovni pokret imao okupljati, preostaje cijeli niz pitanja. Iz tog niza izdvajam jedno: kako to da se u dvije zadnje godine baš niti jednom nije sastao baš niti jedan od nekoliko aktiva kulturnih radnika - komunista, koji su (aktivi) bili oformljeni pri CK SKH i, kao takvi, okupljali nekoliko stotina značajnih naših imena? Sardelić, izgleda, okuplja sve i svakoga te tu i tamo i ponekog zalutalog komunistu.

I da ukratko raspravimo i razmotrimo još jednu ne tako važnu stvar. Tvoji bukači buče da je moje »pogromaško« pismo (njihov duhoviti beletristički izraz!) napad na vascijelo ovdašnje rukovodstvo.

Kad kažem vi u rukovodstvu onda to znači upravo i samo to što piše: vi u rukovodstvu, a to će reći vi - vaša/tvoja opcija u rukovodstvu (jer ne kritizirani valjda one i ono u rukovodstvu s čime se slažem i što podržavam - i jer ste se i tu tj. tamo probili, jer ste doprli/prodrli i do samog vrha). Ovo napominjem da ne bi opet bilo kako govorim o cijelom rukovodstvu itd. S vama se mora bukvalno, s vama je nužno doslovno.

Prema tome, pisao sam tebi i samo tebi, a ti znaš - jer smo one noći (prije dva mjeseca kod tebe u stanu) pričali i o predstojećim izborima u Predsjedništvu CK SKJ - da moj tekst ni sa time nikakve veze nema, budući da smo tu temu tad raspravili. Upozori stoga svoje suborce da ubuduće ne udaraju nisko i da ne lupetaju koješta.

Odgovaram u potpunosti isključivo za ono što potpisujem a ne i za ono što mi se pripisuje. Prema tome - nisam napao rukovodstvo i to je jedna stvar, a potpuno je druga stvar pitanje da li mi uopće imamo rukovodstvo. O tome diskusija još nije ni počela, a kad počne bit će već kasno. Uostalom, zar nije uistinu groteskno da u rukovodstvu sjedi jedan Sardelić, osoba u svakom pogledu minorna i marginalna a u pitanjima revolucije nečasna i nemoralna? Ali, rekli smo da s imenima valja štedljivije... Neka ti Jozo Č. ispriča kako se proveo one godine kad je moju liriku (!!) dao Sardeliću na recenziranje! Dosta mi je zaista takvih »stručnjaka« za pitanja duše i duševnoga života od čijeg posla i na duši ostaju ožiljci. Njihovo je da biju pa neka se time i bave. Specifična je, pak, odlika lirike (i o tome batinaši nemaju pojma) da s nje modrice ne silaze jednom kad se utisnu. Za razliku od tijela, pjesma ne može ozdraviti kad i ako pomodri. Ona mavi, a ti vidi u Rječniku što to znači.




- 23:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zatvorena soba i u njoj Baš Čelik

Ne razumiju ljudi što se ovo oko nas i s nama dešava, događa i zbiva. Na sve strane polemike, kavge, svađe, kalo, rastur i lom. Otrgla se zvijer pa divlja, nema ga da je dugo izdržao na leđima nemani.

Jednom, kad se bude pisala poštena i pametna povijest ovih krajeva i vremena, naći će se tuđer i moja glavna a velika greška, dočim će budalaštine kojim me sada zasiplju farizeji otpasti kao što otpadaju kraste. Čak ni ožiljak ispod njih neće ostati. Ali, vratimo se stvarnoj mojoj grešci jer je velika i za sudbinu našeg svijeta već danas značajna, a sutra će možda biti i presudna. U čemu se sastoji? Ja sam, kao što ti najbolje znaš, pustio duha iz boce. Ja sam (u »Oku«) prvi razvezao Eolov mijeh iz kojeg je izletio divlji vjetar polemike što sad tutnji i bijesni a da ga više nije moguće natrag u škrinju, u kutiju i mijeh utjerati. Pa dobro - reći ćeš - nemoj si utvarati, nemoj misliti da su (što se toga tiče) velike ni tvoje greške ni zasluge. I prije je bilo polemike, nisi je ti izmislio. Naravno, bilo je, ali...

Dva su vala poslijeratne polemike. Prvi je uslijedio pedesetih godina, nakon IB-ea, a kao znak, rezultat, čedo i posljedica procesa stvaranja socijalističke demokracije, onog polemičkog prostora (»terena« i načina) koji se može nazvati pluralizmom unutar socijalizma. Tek dvije decenije kasnije Kardelj će to krstiti pluralizmom socijalističkih samoupravnih interesa, a brzi »maheri« naše ideologije, posluživši se Kardeljom kao štapom, zadržat će iz njegove sintagme samo prvu i zadnju riječ, a drugu će i treću, kao nepotrebne odbaciti u otpad, u staro željezo, među trofejne puške i izlizane zastave. Dvadesetak godina je trajalo razdoblje u kojemu su polemizirali modernisti s tradicionalistima, »Praxis« protiv Bakarića, osmorica »mudraca« protiv »tebanskog« grada Beograda i njegove onodobne vlasti itd., a (osim rijetkih iznimaka a la Đilas) u temelje se revolucije zapravo nije diralo. Otpadali su negdje stari, negdje mlađi (Kavčič, Čanadanović...), ali išlo se, sve u svemu naprijed. Gurao je Tito svoj brod, zajedno s pravim momcima, iz opasnosti u opasnost, iz pogibelji u pogibelj, a u budućnost. Drugi veliki val polemike počinje u »Oku« (u moje vrijeme) i to naša javnost zna. Ako je nad prvim na specifičan način »dežurao« Krleža, nad drugim sam (uz brojnu pomoć mnogih ljudi te, naročito, također uz tvoju - a što mnogi ne znaju, ili previđaju, ili prikrivaju) bdio ja, a s jedinom namjerom - da se omogući upravo taj i takav pluralizam socijalističkih i samoupravnih ideja i koncepcija! I nisam izdržao. Danas još nije moguće (objektivno) reći zbog čega. Jesu li naše snage bile male, slabe i nedovoljne, ili su naše greške, promašaji i zablude bile velike, ili je, na koncu konca, sve to tako naprosto moralo biti bez naše volje, želje i namjere? Meša bi se opredijelio za ovo zadnje u »Dervišu«, a za ono prvo i drugo u »Sjećanjima«. »Tvrđavu« nisam čitao.

Bilo kako bilo, polemike su krenule, prekrile zemlju i već desetak godina nit prestaju nit sustaju. S najvećim naporima neki još lebde na leđima tigra, a mnoge je zvijer već proždrla.

Ni ove današnje/sadašnje polemike nisu, dakako, same sebi cilj ni svrha, uzrok ni razlog. Iza njih, jednako kao iza onih prvih iz pedesetih godina, opet stoji dublji društveni proces, promjena u dubini društvenog bića tolikom oku još nevidljiva i neprepoznatljiva. Mnoge hoće začuditi moje insistiranje (u ovom tekstu) na riječi opcija, ali sad će im, nadam se, biti objašnjeno. Polemike o kojima govorim (premda izgledaju kao da su djelo i sukob pojedinaca) to su zapravo najmanje. Usuprot, čak, želji i namjeri svojih tvoraca (autora/pisaca) polemike (novog vala - a ne »novog tipa«) u najvećoj su mogućoj mjeri polemike između predstavnika različitih opcija, a to će reći i između opcija samih, opcija kao takvih.

Sto su, prema tome, opcije (da odgovorim umjesto Mikecina, a nakon nekoliko godina) i zbog čega do njih dolazi? Je li ih bilo ranije, a ako nije zbog čega? Čega su posljedice, čemu su uzrok? Sve su to, nema druge, najvažnija pitanja današnjeg časa i u njima se kriju razlozi, uzroci i sam smisao krize u kojoj živimo i iz koje vi, očito, niste u stanju narod izvaditi.

Otvaramo, evo, srce bolesti - sad valja skalpelom baratati umješno, brzo i vješto, energično i znalački. S vremena na vrijeme ponavljam misao o djevojci koja je neznatno trudna. U času kad je Mikecin prvi put zajahao na opciji - djevojka je (djevojka iz izreke, a ne iz života) neznatno zatrudnjela, a otada je prošlo mnogo više od devet mjeseci. Stanje je gotovo neizdržljivo, a o »opcijama« se još ne smije govoriti a ne može šutjeti, Sad je na istinu red.

Opcije su, prema tome, drugi naziv, drugo ime za začetke i zametke najprvo frakcija a zatim samostalnih političkih grupa (kao ova »za pritisak«), pokreta, saveza te, na kraju partija. Priznalo se to danas ili ne - a što nije baš nevažno - sutra će se svakako dogoditi. Naše današnje polemike nisu uglavnom (pretežno) ništa drugo nego (u najkraćem) neposredni izraz procesa stvaranja i nastanka političkih partija (pravaca, pokreta i organizacija) u Jugoslaviji. To treba jasno vidjeti i prepoznati iza najvećega broja sadašnjih polemičkih sukoba između pripadnika različitih »opcija«.

Između onog što se stvaralo i događalo pedesetih godina i ovoga što se događa (ili će se dogoditi) devedesetih - razlika je jedna: prvo se zbilo unutar socijalizma, a drugo izvan ili čak i protiv njega. Kad gospođa M. Tacher nedavno poželi M. Gorbačovu uspjeh na partijskoj konferenciji - nama može pomoći samo Tito, a njega nema, nema. Suze nam neće pomoći, a vi na vrhu još manje.

Što da se radi? Veliki je strah pa bi parafraza (meksikanskog) uzdaha u našim prilikama mogla glasiti: Jadna Jugoslavija - nebo je visoko, Bog je daleko, a Libanon tako blizu.




- 23:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Smanjivanje malog čovjeka

Sad kad smo, koliko-toliko, »definirali platforme« tj. odredili poziciju naših opcija - apstrahirajući pri tome u najvećoj mjeri - sad možemo polako i na konkretno.

A konkretne su moje primjedbe na tvoje ponašanje nakon objavljivanja mog prvog pisma na tvoju adresu. Smatram da si učinio tri vrlo ozbiljne greške i hoću da ti ovim putem na njih ukažem. Kao prvo - premda se često u javnosti deklariraš kao gorljivi pristalica demokratskog dijaloga, demokratizacije, prava na javnu riječ, socijalističkog pluralizma, borbe mišljenja, snage argumenata itd. - pokušao si da pritiskom na pravosudne organe osujetiš štampanje mog teksta »Obrana postojećeg i propast svega toga«. Držim da je tvoja metoda neprimjerena kako današnjem stupnju razvoja demokratskih odnosa u našem društvu i Savezu komunista Jugoslavije tako i našim međusobnim odnosima. Smatram je nehumanom i nepoštenom, smatram je nečasnom i prljavom.

Zar nije sramotno da ti (kao čuveni prenositelj parole o slobodi i demokraciji) pribjegavaš čak i intervencijama javnog tužilaštva da bi spriječio štampanje mog teksta?! Izvršio si pritisak i na »Dugu« (kojoj sam najprije ponudio tekst) i prisilio je da odustane od Štampanja a sve s obrazloženjem da je u mome tekstu napad na Hrvatsku i njezino rukovodstvo. Kao što vidiš tekst je objavljen, a ni Hrvatska ni njezino rukovodstvo nisu propali i ništa se nije dogodilo, baš kao da i nije objavljen. Ali, sve da je tekst i bio to za što ga se optužuje - napad na Hrvatsku i njezino rukovodstvo (a, ponavljam, nije jer ako i kad budem »napadao«, ja ću to činiti otvoreno, licem u lice, i nećeš mi ti biti zaklon ni simbol za ovdašnju vlast), kad bi i bilo tako (kako nije), zašto nisi jednako postupio i u silnim slučajevima kad je tvoj »Danas«otvoreno i nesmiljeno nasrtao na Srbiju »i njezino rukovodstvo«? Umjesto da se postaviš principijelno i u tom slučaju »Danasu« si u znak podrške, razumijevanja i pomoći još dao opširniji intervju.

I ne samo što si pokušao spriječiti objavljivanje članka, nego si ga umnožio i podijelio ljudima kojih se možda i tiče, ali kojima nije poslan. Otkud npr. »Vjesnik« zna da je pismo bilo u »Dugi«? Ako im nisi dao ti, je li neka druga služba? To me u prvi mah ražalostilo i uvrijedilo, a kasnije (kad se stvar zahuktala) učvrstilo u uvjerenju da nisam pogriješio što sam napisao taj spis. Jedna je stvar s tvoje strane u sveukupnoj ovoj polemici do danas apsolutno ispod svakog nivoa. Kako se usuđuju ovi tvoji slavni polemičarski predstavnici citirati one dijelove moga teksta iz »Oslobođenja«, koji (dijelovi) u samom "Oslobođenju" nisu objavljeni, nego su kraćeni? Pa nisam pisao njima nego tebi! Da sam pisao njima poslužio bih se veterinarskim formularima. Samo ti imaš pravo da citiraš i one dijelove teksta/pisma, koji nisu objavljeni, ali to pravo ne možeš prenositi, na druge - nije nasljedno. A da se i ne govori o tome kako tvoji polemičarski tjelohranitelji citiraju s neobičnom strašću upravo fragmente u kojima se spominju tzv. idioti u našim redovima, »koji odasvud naviru«, pogađajući valjda da se ponajviše na njih odnose. Kud će suza nego na oko ...

Čitalačkoj javnosti valja reći da sam tekst (nakon što ga »Duga« nije mogla objaviti - a nije ga mogla objaviti zbog pritiska i primjene metoda nespojivih s boljim običajima i ovim vremenom) poslao Staši Marinkoviću, glavnom i odgovornom uredniku "Borbe". Nije mi bila važna tiraža ni odjek. Naprosto sam htio vidjeti koliko čovjek može računati na jednu tribinu koja za se tvrdi da je demokratska, slobodna, socijalistička, otvorena za ljude dobre volje. Nažalost, »Borba« nije htjela objaviti napis, ali mi je glavni i odgovorni urednik barem uljudno odgovorio na pismo.

Poslao sam tekst istodobno (a poštu uvijek šaljem preporučeno) i navodno najvećem demokrati Jugoslavije, glavnom uredniku »Mladine«, Robertu Botteriju, ali on nije našao za shodno ni da mi pristojno odgovori na pismo. Bio je vjerojatno angažiran na pribavljanju odgovora Milana Kučana a na pisanje svog lista (»Mladine«) o navodnom vojnom puču u Sloveniji. Da, Botteriju sam tekst poslao sa svjesnom namjerom da takvim potezom raskrinkam demagošku farsu jedne antikomunističke kompanije, koja se, inače, dere i urla na sav glas o ljudskim pravima i slobodama. Tamo gdje oni imaju vlast ljudi nemaju ni prava ni sloboda. U prvom trenutku u kome je morao (na temelju vlastitih proklamacija o demokraciji i pluralizmu) djelovati pluralistički i demokratski, Botteri se ponio kao ono što jest - liberal. Nisam rekao ni fašist ni staljinist, rekao sam: liberal, a svatko neka čita kako zna i hoće. S tom i takvom mladom gospodom iz »nezavisne dežele« ja sam tako završio prije nego što sam počeo. Nekom majka a nekom maćeha, njihov antikomunizam po mjeri čovjeka (kako reče još stari sofist Protagora) u ovom je slučaju više nego eksplicitan, a zasniva se na onoj vrsti logike koja kaže da su npr. za pitanja hrvatskog nacionalizma svakako mjerodavniji i pozvaniji Tripalo, Čičak i J. Zlobec, te stoga njihove riječi i objavljuju, a na moje čak i ne odgovaraju.

Kad sam, dakle, iscrpio mnogobrojne »demokratske« mogućnosti, poslao sam tekst »Oslobođenju« i ono ga je objavilo. Zahvalan sam drugovima na komunističkoj principijelnosti i hrabrosti. Zar nije nečasno i nepošteno od strane »Vjesnika« povezivati odluku »Oslobođenja« da objavi moj napis sa aferom »Agrokomerca«? Pa nisam pisao Muji Hrnjici nego tebi! Radostan sam zbog njihovog istinskog opredjeljenja za zajedništvo, za bratstvo i jedinstvo i uvjeren sam da i pored određenih razlika gajimo jednako osjećanje jugoslavenstva, i iste/jedne sudbine. A »Vjesnik« im u svom tekstu, kao kakvu sramnu i spornu stvar, imputira SIV (valjda zbog predsjednika) kao da SIV nije i hrvatski koliko i bosanski, kao da i SIV ima neke tajne veze s mojim pismom!

Moja zahvalnost drugovima iz »Oslobođenja« može nekome (a možda i tebi) djelovati kao arhaična, prazna i šuplja fraza i parola, ali činjenice su činjenice. A činjenice govore da demokracija tvoje opcije i ovdje u Hrvatskoj ali i u čitavoj Jugoslaviji guši svaku riječ, koja se s njom ne slaže, a da mi (koje bije glas - jer godinama upravljate sredstvima javnog informiranja i formirate svijest masa - da smo dogmate) imamo i hrabrosti i smjelosti da objavimo tekst s kojim se ne slažemo i da s njime polemiziramo na javnoj sceni a na dostojanstven način. Usput budi rečeno - pitao bih te kratko j otvoreno: ima li u mom prvom pismu ičeg dobrog po tvom sudu? Ičeg točnog, korisnog, poštenog, vidovitog? U poplavi najrazličitije kritike nisam primijetio (a sa strane tvoje opcije) baš ni jednu jedinu lijepu riječ. Hajde da vidimo kako stojiš sa samokritikom sad kad smo shvatili na čemu smo s kritikom...


- 23:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Pretorijanci pišu odgovor, sjekirom

Tako smo došli i do druge moje primjedbe na tvoj račun. Smatram da si vrlo grubo pogriješio što mi nisi ti lično odgovorio. Kako se možeš na riječima zalagati za takve metode javnog komuniciranja, a na djelu upražnjavati suprotne? Za razliku od tebe ne slažem se s mnogim stvarima npr. kod Kučana ili Šetinca, ali duboko poštujem njihov običaj, volju i spremnost da se pisanom riječju (a na javnoj sceni) bore za pobjedu svoje koncepcije. Naravno, opet za razliku od tebe. Ne, to ti ne služi na čast. Znam, doduše, da nisi osobito vješt na peru i da bi teško izdržao u polemici sa mnom, ali mogli su ti pomoći brojni pomoćnici, od malog Radojice nadalje. Šta ti radi samo onaj šupljeglav koga ustrajno godinama uza se tegliš kao kakvu mrtvu i beskorisnu tvar? Gdje su ti ona braća - blizanci po duhu i interesu, koji su pisali i stilizirali odgovor (u "Pitanjima«) na moj članak »Strašno lice ništavila«? Da ne pišu sad kakav izraz podrške radosnim zbivanjima u Sloveniji? Tamošnjim je masovnim emocijama dragocjena ovdašnja pomoć i podrška. Da je nije i oni bi bili osamljeni, a ovako su samo u manjini pa sad galame o pravima manjine. To što mi ovdje (gdje je birokracija u većini!) nemamo nikakvih prava - to valjda s ljudskim pravima nikakve veze nema! Da čujem koju i o tome, ljubitelju logike! Ali pazi, tko otvara usta otvara i bokove!

Vidim da protiv mene opet piše ona ništarija Mandić u »Danasu«. Nije mu bilo dosta što je poslužio kao tjelesna straža tj. batinaš i vunbacitelj na plenumu DHK (o čemu sam govorio), nego se sad i pera laća. Bolje bi mu bilo da se batine prihvatio, močuga više odgovora suptilnoj njegovoj duši. Sa sileđijama ja, međutim, ne razgovaram. On jest besramno biće, ali mu to ne daje prava da na moj račun laže i kleveće, da insinuira i podmeće. Tako on inzistira na vezi
između mog pisma i plaće. Kakva je veza između batinaševih tekstova o tripicama/giricama i funkcije neplaćenog gorile na vratima dvorane iz koje se izbacuju pisci? Zar nije taj teorijski jadnik, to čemerno biće teorije, najgrubljim staljinističkim metodama čerečio moju pjesmu »Što bi morao komunizam"? Prepoznavati Istinu u umjetničkom tekstu, u novoj stvarnosti, nije moguće detektorima laži. Književna kritika nije policijski posao ni kad se "kritičari" trude.

Poezija ne podnosi istražni postupak, umire za vrijeme »pribavljanja dokaza«, izdiše u prisustvu vlasti.

Ali Mandić, taj siledžija i izbacivač, taj portir na vratima kroz koja pisci lete iz literature i života, to kuhano jaje naše poezije (i u njemu mućak) u jednoj je nijansi (u svome tekstu u tvome »Danasu«) ipak u pravu. U pravu je onda kad kaže da je ovo moje sadašnje pismo tebi (»Obrana postojećeg i propast svega toga«) svojevrsni nastavak spomenutog pisma Šoljanu iz godine 1977. (»Strašno lice ni štavila«). To je istina, to treba priznati. I tu se, ujedno, završava i svaka moja suglasnost s rečenom personorn u zemaljskom njezinom obličju. Kad si, dakle, mogao potpomoći prilikom nekadašnjih angažmana u prilog »Strašnog lica ništavila« i protiv njega (jer si sudjelovao u oba, oprečna posla, jer si radio i za mene i za protivnike), mogao si se valjda i sada na to odlučiti. Da si ti meni pisao ja bih ti svakako odgovorio. Uostalom i Tito je odgovorio Staljinu, dostojanstveno, javno i odlučno. Nije koristio sredstva i metode kojima ti pribjegavaš. A Staljin je i na nj, kao nekoć na Trockoga, slao momke s močugama i ostalim priborom za uvjeravanje.

Umjesto da se ponašaš kao gospodin čovjek (koji, uostalom, poneku bitku može i izgubiti a da ostane velik), umjesto da vodiš računa o tome što si stjecanjem prilika i okolnosti trenutno na takvom mjestu da si u ovome času jedan od čelnih ljudi našeg pokreta, umjesto da si se ponio kao dostojanstven duh, ti činiš i treću grešku - puštaš na me kabadahije, menažeriju nekih sumnjivih tipova, koji ni s pokretom, ni s literaturom, ni s kulturom, ni s revolucijom, ni s bilo čime ljudskim nikakve veze nemaju! Ti meni šalješ ljude s močugom, s tupom stranom sjekire! U sretnim državama takvi naplaćuju pišanje u WC-ima bez automata, a ovdje pišu komentare, uvodnike i polemike, dok nezaposleni intelektualci rade u WC-ima. Objasni mi, pitam te, taj paradoks!

Molim te lijepo, kad je ono naš (tvoj i moj) drug Milan Rakovac pripustio u opticaj sintagmu »vaši«, odnosno »naši bijesni psi«, digla se bila silna dreka i kuknjava, kuka i motika na nesretnog Pčelicu a po istom principu po kojemu se na sve nas već godinama diže i živo i mrtvo (a desno), da bi se na kraju krajeva, evo, dogodilo da upravo ti »naši bijesni psi« krenu na mene s jednom i jedinom krotkom namjerom - da me rastrgnu i rasčereče, a za račun desnice. Kako je to moguće? Otkud to? Što se događa? Predlažem da na miru raspravimo ovaj problem jer nije nevažan i, ukoliko se bude ponavljao, može postati neobično opasan i pogibeljan. Bjesnilo je, naime, prelazno, zarazno, neizlječivo. Jasno je, vjerujem i tebi prvome da spomenuta bića tj. njihovo brljanje po hartiji (to zaludno mrčenje bjelila) meni ne može nauditi. Nekada si naginjao francuskom pa znaš, valjda, za onu »Voltaire se ne hapsi«, a za imena (koja si ili ti ili netko tvoj na me s lanca pripustio) ja sam, bez ikakve lažne skromnosti, sa svojih 30-40 knjiga, nevidljiv i neuhvatljiv. Oni mene ne mogu razumjeti, razumiješ li ti?

Nije vrag da nemate boljih pera na raspolaganju? Nije moguće da nitko od njih (od tih boljih) nije htio umočiti svoj vrh u moju krv i tom tintom, najgušćom od svih, ispisati sve te strašne (a lažne) optužbe na moj račun? Ako ste spali na takav jad i bijedu kakvi su pseudonimi Pleše i Španović - bolje da vas nema i da odmah pakujete kofere. Ta i Berija je od njih bolje pisao, a o njuhu da i ne govorimo. Predlažem ti da Plešu izabereš za novog glavnog i odgovornog urednika »Danasa« pa da cirkus bude kompletan. A ono nadobudno mlađahno stvorenje premjesti u gradsku klaonicu. Neka tamo rađe (upotreba dijalekta na uštrb standardu!) kolje goveda, a pisce nek' ostavi na miru. Bestijarij je bestijarij i kad bi htio da je komunistički.



- 23:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Berba magle, žetva mjesečine

Bar ti znaš koliko je smiješna optužba o nekakvoj mojoj vlastodržačkoj prirodi i o težnji ka osvajanju vlasti. Pa ja sam nekoliko puta u životu samoinicijativno davao otkaz i odlazio na cestu, u potpunu egzistencijalnu neizvjesnost, a ovdje me se optužuje da sam lakom na vlast! Zar bih se šut bô s rogatim, da mi je do vlasti? Koji me znaju reći će da nisam budala (a ti me znaš vrlo dobro) pa zar bi se pametan čovjek - da mu je do vlasti - ponašao kao što se ja cijeloga života ponašam? Da mi je bilo do bogatstva, bavio bih se u životu poslovima s novcem. Neke sam pretpostavke imao, a pravo da ti kažem (ako si zaboravio) bar mene nije u revoluciju »utjerala sirotinja«. Ne, u ovu muku s tobom »utjeralo« me uvjerenje tj. misao o vrijednosti a ne vrijednost sama. Zbignjev Herbert kaže: »...jer stvar i suština stvari nisu ista stvar«, a ovi tvoji »pisci« meni danas zamjeraju i što primam plaću »a da ne radim«. Pa reci im, golube, kako stoji stvar s tom mojom »plaćom« i »radom«, odnosno »neradom«! De, gukni malo i o tome kako mi je (da nije i to posljedica tvog angažmana oko mog prvog pisma?) žena već ostala bez posla, a i ja ću uskoro. Neka vide demokrati kakav je ovaj tvoj liberalizam, koji ovdje u Hrvatskoj (koja šuti) od pisca (P. Kvesić) stvara stručnjaka za sise i drugu erotiku, a od filozofa (Z. Gavrilović) pomoćnog skladištara kao u Češkoj nakon pada Dubčeka, kao u Kini u doba Lin Bijaoa, kao u Albaniji, kao u Kampućiji Pola Pota... Što li ćete meni namjeniti umjesto plaće koju »nepravedno« uživam? Budite uvjereni da ću odbiti sve što je ispod ljudskog dostojanstva. Citirat ću ti, ovom prilikom, samo jednu rečenicu iz mog pisma Stanku Stojčeviću od 21. 5. 1987. godine: »Jasno je valjda svakome da ja danas u Hrvatskoj nikakav posao ne mogu dobiti bez suglasnosti rukovodstva«. Stojčević mi nije odgovorio, ali »Vjesnik« jest i ono što je očito jasno i zadnjoj budali, Maodušu nije. Ali - "sve će biti dobro i svaka stvar će biti dobra", kaže Sidran.

Tad se, vjerujem, prof dr Solar više neće javljati u »Vjesniku« (kao čitalac) s pismom u kojemu protestira zbog premještaja autobusne postaje ispod svojih prozora. To je, naime, bio (koliko sam primjetio) jedini njegov javni angažman u nekoliko zadnjih godina uoči proteklih izbora a na nekoj općoj stvari. Zbog toga je, valjda, i izabran za ministra. Pretpostavljam da autobusi opet staju tamo gdje su stajali prije nego što je on protestirao. Ah, Solar... Gljiva idealna za kišu, ili još bolje - on se služi gljivom u borbi protiv kiše!

Ne možete vi mene više ni ocrniti, ni uvrijediti, ni oblatiti, jer vam narod više ništa ne vjeruje, a meni je (lično, privatno i intimno) u svemu ovome važno - što se toga tiče - da ljudi vide, shvate i razumiju kako sa ovom kompletnom katastrofom ja nikakve veze nemam. Bio sam 3,5 godine u rukovodstvu i za to sam odgovoran. Premda sam, dakle, objektivno kriv i za ono o čemu nisam odlučivao, zamjeram sebi što se nisam već u samome početku odmah energično suprotstavio svim onim šarlatanima, koji su nam godinama prodavali političku i ekonomsku maglu i mjesečinu, na čelu s energičnim pretendentom na prijestolje Antom Markovićem, koji nas mađioničarskom upornošću već desetak godina uvjerava kako nam je izlaz u spasu, a spas u izlazu.

Učinio sam to, doduše, negdje u polovici svog mandata i nadam se da sam do danas okajao onu prvu neodlučnost. To mi je, rekoh, važno. Po čemu je neka sredina demokratska, slobodna i sl.? Jedino po tome koliko je radnik u njoj slobodan, jer dok on nije slobodan (tako su nas učili klasici) ne može biti slobodan nijedan drugi čovjek, ni narod u cjelini, ni sredina sama. Prema tome ne može se govoriti npr. govori li Hrvatska ili šuti itd., nego se mora reći drukčije: koliku vlast u »Končaru« ima radnik, a koliku poslovodne strukture i na to pitanje moraš odgovoriti najprije ti ako hoćeš biti to šo trenutno jesi tj. to što funkcija sad od tebe čini. A demokracija se neće mjeriti samo po tome može li Goran Babić odgovoriti Solaru kad ga ovaj napadne u »Vjesniku«, nego prvenstveno po tome hoće li radnik štrajkati zbog toga što nema za jesti. Druga je, opet, stvar što ni G. B. ne može objaviti svoj odgovor, ali to kako rekoh, nije bitno. Ali, umjesto da odgovore na pitanje o radniku naše se tzv. nacionalne i republičko-pokrajinske birokracije nadmeću u stilu: »šta je vaše Šuplje prema našem Praznom«!

Ne pristajem da budem odgovoran za ovoliku inflaciju, zlovolju naroda, poskupljenja, nezaposlenost, loš život milijunskih, masa, nemoral, nasilje, mito i korupciju, pravnu i ekonomsku nesigurnost i da sad ne nabrajam sva zla i nevolje. Ti jesi za to odgovoran, kao i cijela tvoja opcija, a ne ja i moji drugovi i drugarice, koje ste smijenili. Pojasni narodu kako je moguće da danas nema u Hrvatskoj iole značajnijeg imena bez posla, uključujući i one koji su se vratili s izdržavanja višegodišnje kazne zatvora a isključujući naravno mene i moje drugove, tu (kako tvoja opcija tvrdi) frakciju lijevih fanatika, radikala, kamikaza, samoubojica. Ispitaj potanje pa ćeš morati kazati ono što danas djeluje fantastično i paradoksalno a jest istina - da sam upravo ja sudjelovao u zapošljavanju svih onih koji su izašli iz zatvora (od Budiše i Ivičevića do Vulete i Gotovca), a iz razloga humanosti i pravičnosti našeg poretka i pokreta; da u vrijeme za koje se nas optužuje zbog dogmatizma i staljinizma nije bilo ni jednog suđenja kulturnim radnicima i ni jedne zabranjene knjige, izložbe ili filma; da sam se grčevito tukao s tzv. našom (!) birokracijom za probitak kulture i umjetnosti uvijek i na svakom mjestu što mogu potvrditi stotine delegata u skupštinama SlZ-ova; da sam tražio pristojne ljudske uvjete za prosvjetne radnike, za taj temelj ljudskog roda bez kojih nismo ništa nego životinje; sjeti se, sjeti se ... I tad vidi i usporedi to s ovim što se danas nama i s nama događa. Otkud odjednom ovaj hladni vjetar, koji kao da također stiže s istoka, ali ne iz Rusije ili možda Srbije, nego bliže odavde, recimo sa Zvečeva? Kakvu nam to zimu sprema, kakve okove?



- 23:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Duplo dno mrtvačkog kovčega

Bar tebi ne trebam posebno napominjati kako je jednako smiješna i optužba ovih tvojih rasparača (Družićeve kumčadi, jer samo se on sveti tako podlo i nisko) i kad je riječ o mom navodnom nacionalizmu. Ali ne samo što je danas smiješna, nego je i opasna, manje za mene a više za sve vas u rukovodstvu (od Bakarića do tebe kao najmlađeg), koji ste takvom jednom tipu punih petnaest godina omogućavali da bude glavni i odgovorni urednik, predsjednik RSIZ-a kulture SR Hrvatske, član Predsjedništva RK SSRNH itd. Što ste radili, gdje su vam bile oči i pamet pa da vas sad vaši u laž utjeruju? Uostalom, sve da je tako i bilo, zar nije za nacionalizam najbolji sudac sam nacionalizam? A koga, molit ću lijepo, suvremeni hrvatski nacionalizam žešće progoni: tebe ili mene, a o Družiću da i ne govorimo? I još jednu sitnicu da ti kažem. Kad bi se (iz bilo kojih razloga) stvar s navodnim nacionalizmom tako postavlja en general - što bi i kako bi bilo s tolikim imenima naše javne, političke i kulturne scene? Ja, recimo, nikad nisam bio ni obični član Matice Hrvatske, a nekmoli član njezina rukovodstva; nisam potpisao »Deklaraciju«, a mnogi jesu, pa to danas više nitko ne spominje. Nije valjda sporno (tj. CK nije - još - promijenio svoj stav o "Deklaraciji.. ") da je riječ o ključnom nacionalističkom dokumentu iz kojega su naknadno svi drugi izvedeni. Ne znam hoćeš li me razumjeti kad to ovako kažem. Današnje generacije mlađih ljudi već ne znaju što je zapravo »Deklaracija...« One mogu primjetiti (uočiti) tek da je danas svaki razgovor o njoj gotovo nepristojan tj. »onkraj boljeg ukusa«. One vide samo njezine posljedice, a mnogi neće ni prepoznati pojedine pojave kao posljedice »Deklaracije...«, nego će misliti da je tako (kako danas jest) valjda od postanja, od samog početka svijeta. Jedno istraživanje, doduše donekle površno i s primjesama amaterizma (ali ipak istraživanje) pokazuje ovih dana da se 70% srednjoškolske omladine u Hrvatskoj uopće ne zna (ne može i neće) služiti ćirilicom; da slijedećih 20% to umije, može i hoće tek s polovičnim uspjehom i rezultatima i da istom neznatnih 10% može, zna i hoće koristiti oba naša pisma ravnomjerno i podjednako. Takav jedan detalj ukupnog života ja, recimo, vidim kao element separacije i posljedicu »Deklaracije...«. Kako ga ti vidiš i vidiš li ga uopće?

Sto ćemo s. potpisnicima »Deklaracije ...« ako se meni (koji sam dobar dio života utrošio u borbu protiv hrvatskog nacionalizma) sudi pod tom smiješnom i strašnom optužbom, a najčešće zbog jedne pjesme? Što ćemo s onima koji »Deklaraciju..." danas potpisuju? Kako je npr. Zdravko Malić mogao biti u jednom mandatu član čak i Predsjedništva CK SK Hrvatske, a objavio je u »Hrvatskom tjedniku« više riječi nego ja? Kako je Božidar Gagro mogao biti najprvo ministar kulture a sad i ambasador u Francuskoj (da mu druge funkcije i ne spominjem) ako ćemo ove iste kriterije (koje »Vjesnikovi« pseudonimi primjenjuju protiv mene) primjenjivati na njega? Što ćemo s članovima Uredničkog vijeća istog »Hrvatskog tjednika«? Hoćete li hapsiti Ranka Marinkovića, a da druge i ne spominjem? Kako to da o meni može danas »meritorno« suditi i politički negativno pisati jedan Bože V. Žigo, nekadašnji član upravo tog uredničkog vijeća (»Komiteta pedesetorice«?) i »ministar u omladinskoj vladi" do 21. sjednice? Zbog čega vam treba njegova suradnja u ovakvim poslovima? Zar nije (da dalje ne nabrajam) Marija Peakić, nekoć Žaja danas Mikuljan, pod negdašnjim svojim imenom također objavila mnogo više teksta i tekstova u glasilu Matice Hrvatske, da bi danas bila predsjednica Društva književnika Hrvatske bez odgovarajućeg književnog djela i direktorica Nakladnog zavoda Matice Hrvatske s odgovarajućim političkim djelovanjem? O svima njima (i drugima) nikad ništa, ni jednog jedinog slova, a o meni, koji ništa od toga nisam bio, »Vjesnik« objavljuje čitave plahte! Vidiš što se događa, a ti dopuštaš diletantima da rukovode olovkom.


- 23:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kratki protiv dugog mandata

Sve si to znao pa si opet pustio da na me kidišu. Oprosti, ali stvar je ipak daleko krupnija nego što se, na prvi pogled, može učiniti. Nisam, naime, siguran da su se našoj Partiji ikad isplatili (ako se može tako reći) sukobi s ljudima od pera. Ne mislim da je po partijsku stvar (a to će reći i po stvar socijalizma) bilo sreće od progona Branka Ćopića, Meše Selimovića, Radovana Zogovića. Reći ću i to kako smatram da ni razmimoilaženja, sukobi i osude te razlaz Partije sa velikim imenima nisu mogli dati valjane rezultate. A kad i ako tako nije bilo u spomenutim (i nespomenutim) slučajevima, neće biti ni u ovom sporu sa mnom.

Zaista, zaista ti kažem: sastao se škart sa šljamom, igraju nad mojom jamom. Ali, u nju ćemo svi...

U jednom sam tekstu već davno citirao najdražeg autora tvoje opcije, nesretnog Antonija Gramscija, pa ću to sad ponoviti a iz dva razloga. On, dakle, kaže još daleke 1913. godine otprilike (jer sad navodim po sjećanju) ovako: »Zar ćemo biti prisiljeni uvijek i iznova objašnjavati sve ponovno i ispočetka a samo zbog toga što se vazda nađe neka neznalica da ne zna abecede«? Misao ovu (vizionarsku a ne Srićinu) svakako ne navodim zbog ovih prekrasnih egzemplara iz dežurne policajne menažerije, jer na njih ne djeluju riječi sastavljene od više slogova. Ne, naveo sam ovo zbog mnogobrojnog svijeta, koji možda i ne vidi i ne zna s koliko se muke probija kroz pustinju ljudske gluposti i kroz močvaru pseudorevolucionarnog »duha« i mutljaga svijetla i izvorna misao socijalizma. Zaista, kakve veze ima Gramsci s ovom nepismenom kompanijom? Odbijam pomisao da bi on bio preteča idiotima u našim redovima! Ništa on nema s prizorom, koji se može samo zamisliti - pred pećinom koja nije Platonova, nego je socijalistička, cijeloga života stoje brižni »Vjesnikovi«, egzemplari i kriče: Sezame, otvori se! Ali, Sezam kao Sezam duha, tvrdoglavo zatvoren. Zbog toga je Maoduš ljut na pećinu, a Maoduševci na vascijeli svijet. Ukroti to, dok možeš, Ivane! Dok i tebe nisu pojeli. Smeta vam, je li, kad spomenem Špiljkovu kolaboraciju s desnicom, a kad je to isto Kvesić elaborirao u »Intervjuu« niste ni pisnuli. Na argument ne odgovarate argumentom, na činjenice odgovarate insinuacijama; na kritiku klevetama, lažima i objedama; na zamjerke smjenjivanjima i otpuštanjima itd., a sve to skupa (kao zbir metoda, načina, sredstava i sl.) još zovete »daljnjom demokratizacijom odnosa«! Sačuvaj nas, Bože, takve demokracije. Kao što reče ironični onaj Švabo - o daj, Bože, da pobijedi komunizam! Ali, s vama na čelu ni Bog nam ne može pomoći. Skratili ste svoj mandat na najmanju moguću mjeru, kraći vam ne može biti. Zar vam se isplati da ponavljate greške (još) one jalne i zavidne malograđanštine, čemerne one svijesti što je odavde, iz Zagreba, na kraće ili dulje tjerala jednog Matoša, jednog Tina, Nazora, Gorana Kovačića, pa čak i Kolara, a da druge i ne spominjem? Zar vam se zaista to isplati, zar vas tuđe iskustvo nije opametilo? Zar bi vam bilo bolje da i ja odem odavde i da iz daljine s vama razgovaram? Ujević je (to valjda znaš) čak i kažnjavan nakon rata zbog suradnje s ustaškim vlastima, ali se u Titovo vrijeme nije moglo dogoditi da neka šuša u glavnome listu nešto sušne protiv barda naše poezije. Danas bi, možda, u našeg Stipice Maoduša i Meštrović skroz loše prošao, a o Ivi Andriću da i ne govorimo. Ta zamislite, prosim vas, dotični je gospodin bio ambasador u Trećem Reichu. Netko bi se od Maoduša sjetio da je i pokojni Mimara tih godina boravio u Berlinu a to bi, opet, bio valjan i dovoljan razlog da se u zgradu s njegovom donacijom ugradi tona TNT-a! I tako dalje, i tome slično. Ne znam samo otkud naviru toliki s mozgom bez kore. Ja se, na primjer, iz te vražje 1971. sjećam jednog Maoduša iz, čini mi se, Karlovca, koji je također tu i tamo ponešto po novinama piskarao, ali se taj (ako se ne varani) zvao Stjepan. Ne znam je li to ovaj sadašnji šef "Vjesnika" ili nije, ali nije ni važno. Važno je da ovaj radi kao da je onaj.

Dužan sam, mislim, reći u ovakvoj prigodi i kakvo je moje mišljenje o vašem sadašnjem poslu na globalnom planu kako se ne bi sve ovo svelo tek na nešto sitno i beznačajno a što se, inače, zove kultura. Molim da se moje riječi ne izvrću i da ih ne tumače i ne pabire razne ispičuture, koje mrče hartiju kao komentatori i još za to primaju nagrade. Šic alkoholičari! U novinarstvu i u politici ja sam za vas bijeli miš! Šic!



- 23:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bistar pogled staklenog oka

Konferencija vam je rekla dovoljno glasno i jasno da ste odstupili bitno od Titove linije i to u mnogim stvarima. Rečeno vam je, zapravo, da ste zaboravili (kao rukovodstvo) na radnika. On vam više nije kriterij, nije mjerilo. Možda će ti djelovati demagoški da ja koji potječem iz buržujske sredine (unatoč jalovom naporu mojih roditelja da svojim partizanskim angažmanom još od prvih dana prebrode tu klasnu razliku, prepreku i jaz), da ja, dakle, takav govorim to tebi, koji potječeš iz sirotinje, iz proleterskog rastavila, iz močvarnih voda pokraj Save. Ali, tako je. Ne ima radnika u vašim proklamacijama i ustavnim, promjenama, u vašim razgovorima i diskusijama o državnosti, u ukinuću i ugasnuću OOUR-a i uskrsnuću poduzeća i preduzeća, u privatnoj inicijativi, privatnom vlasništvu, tržištu i poduzetništvu, u agrarnom maksimumu i dioničarskoj opsesiji, u tržištu radne snage, rada i kapitala, u kamatama i monetarističkim mjerama, u sindikatu zaduženom za zimnicu i kisele krastavce, u sprečavanju obustava rada i neartikuliranog bijesa klase, u... Nigdje radnika, nigdje njegovog interesa i njegove slobode, nigdje ideje koja će se razlikovati od ideja iz Pentagona i Kremlja, iz tokijske burze i zapadnonjemačke banke, nigdje niti jedne jedine svježe misli koja bi pomakla socijalizam u ovome času i trenutku i povela ovaj svijet iz tjesnaca i neznanja u čovjeka dostojnu budućnost. Ne, među vama ne ima vizionara (ili - ako postoji - šuti, šuti, šuti), a ove zagledane u kompjutere i u čip ja ne vidim kao proroke već kao fahidiote (napisano fonetski da bi me razumjeli). Izgubio se onaj presudni i tankoćutni Titov instinkt za klasu i njezine probleme i historijske interese. Zato vrludate i batrgate se još od same njegove smrti. Zato ste izgubljeni kao guske u magli, a jedne su guske navodno spasile Rim, dok će ove druge po svemu sudeći upropastiti Jugoslaviju. I zato će se Jugoslavija možda i raspasti (a socijalizam i samouprava propasti) ako se bitno i energično ne vratite - zadnjim snagama - na Titov put, na to kopno, na tu spasonosnu obalu. Ovom narodu ne treba divna kolonijalna budućnost. Njemu treba sloboda i dostojanstvo. Čini mi se, oprosti, da vi, međutim, unatoč svim upozorenjima (pismima kao što je ovo, ali još više ona koja vam pišu cijeli radni kolektivi, diskusijama kakve su bile na Konferenciji itd.) i dalje plivate sveudilj u propast, u pogibiju. Na koncu konca, nije meni (više) žao ni što ćete vi loše završiti. Niste djeca nego neznalice. Ali mi je žao kad vidim kako se svud oko mene ruši jedna divna građevina, koju sam i sam gradio, u kojoj su i moje suze i znoj. Jedan sam od milijuna Jugoslavena, koji su pri punoj svijesti i zdravoj pameti (pučki rečeno) nastojali na stvari socijalizma (učeno rečeno). I vidi u što se to izrodilo, u što se to izmetnulo, u koji kijamet (vidi Rječnik, Škaljićev) i nevolju, u kakav nered i besmisao! A možda, ipak, iza svega jest i stoji neki dublji i danas nama još nepoznati smisao, svrha i cilj?

Zar nije sadašnji »sjaj« i »prosperitet« Indonezije sazdan na kostima pet stotina hiljada tamošnjih komunista? Može li biti da za sve ovo ovdje nitko nije kriv? Netko je za to, naravno, ipak odgovoran, netko manje, netko više, a netko najviše. Nije malo zlo čedo velikog zla, nego je veliko zlo porod malog zla. Zato je tvoj oportunizam tako opasan, tako smrtonosan. Zato ti se ne može oprostiti to ništa, to što nisi uradio. Bolja bi bila svaka tvoja greška od ničeg. Pa ti si, zaboga, od 1972. godine neprekidno do danas u rukovodstvu, punih 15 godina. Nećeš valjda reći da to rukovodstvo nije zaslužno za sve što se dogodilo i za sve što se događa? I za dobro i za loše? Kako se može reći da ja (a ne logika) napadam rukovodstvo? Koja je od mojih činjenica osporena? Konkretno, argumentima? Zar sam rekao nešto krivo ili netačno na vaš račun, zar nisam samo ukazao na ono što s jedne strane niste napravili (a bili ste dužni da napravite) i s druge na ono što nikako niste smjeli učiniti, a činite i činili jeste? Kako se može reći da ja »napadam Hrvatsku«? Tko je »Hrvatska«? U trajnom smislu, dugoročno: loše trenutačno rukovodstvo ili koji živi značajni njezin pisac (sad slučajno ja)? Valjda ipak pisac, naš je mandat dulji, a djelo trajnije. Prema tome, niti je logično ni moguće da ja »insinuiram« bilo što »na račun Hrvatske«. Hrvatska, dakle, svakako jesam i ja (naglašavamo ovo i), ali je pitanje jeste li i vi? Sudeći po rezultatima bolje bi (za Hrvatsku) bilo da niste.




- 23:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Privođenje posljedice uzroku

Samo je to tema našega spora i razgovora i ništa drugo, i ništa više. Uostalom, iskoristi priliku da se sa mnom javno dopisuješ još ovih nekoliko mjeseci koliko ćete (u najboljem slučaju) biti na sceni. Poslije to nećeš moći ako ti budu sudili ovi, koji na me nasrću. Jedini koji će i tada braniti tvoje ljudsko pravo da govoriš i zastupaš svoju istinu - bit ću ja.

Zar nisam, jedini u Hrvatskoj, omogućavao i ovom jadu od Mandića da me otvoreno pljuje i sramoti u listu u kojemu sam bio glavni i odgovorni urednik a u vrijeme kad mu drugi iz različitih (opravdanih i neopravdanih) razloga nisu objavljivali priloge? Ja bih i tebi objavljivao sve što napišeš jednoga dana kad više nigdje ne budeš mogao doći do riječi. Tad mi se obrati kad već danas nećeš. Primaknimo se kraju, vrijeme je za spat. Imade, Ive, u teških bolesnika i u najtežoj bolesti - kažu - jedna faza kad bolesnik umisli da uopće nije bolestan, da je zdrav. To je, ima biti, neka vrsta (reći ću laički) remisije. Tad se on počne ponašati tako da čovjek ne zna da li da se smije ili da plače. Na to me (smiješno i žalosno) podsjeća ovo vaše sadašnje glavinjanje, ova razdioba optimizma kao opijata na vršcima pincete. Da vam nije lako - vidim, ali da nemate pameti - još je vidljivije. Kome je samo palo na pamet da na sam dan završetka Konferencije SKJ (tako dugo pripremane i očekivane) meso poskupi 100°/o, a sve ostalo svega nešto manje? Gdje vi živite, o čemu govorite?

Jeste li pri sebi? Zar zaista ne primjećujete da je bolest uzela maha i da vam spasa možda neće biti?

Ja sam pogriješio iznad svega u jednom - smetnuo sam s uma da ima i takvih nesretnika među bolesnima, koji u očaju napadaju i liječnika, optužujući najprvo njega za svoju bolest i stradanije, za pogibelj svoju i strašno skončanje.

Sad će se, jakako, opet i ponovno naći neka budala da i ovo protumači na svoj način, već kako to odgovara birokratskom umu i duhu, koji je zajahao na čelo i grbaču ovom narodu, klasi i Partiji. Samo mala digresija - ja, tako, napišem čitko i razgovijetno da moj drug Pero Kvesić u vrijeme Družićeve vladavine u Zagrebu nije mogao doći do posla (dok su nacionalisti osvajali jednu po jednu instituciju), a neki se nesretnici sastanu da protestiraju zbog navodne moje neistine, jer da, biva, Pero sad radi kao što i radi na »filozofskim« poslovima u »Erotici« i kao da sam ja tvrdio da on sada ne radi... Ali, ostavimo takve na miru. Sačuvaj me, bar ti, ako ne može Bog, od onih drugih opasnijih, od raznih pravovjernih poslužnika, koji s Programom naše Partije imaju koliko i s bilo kojim drugim i drukčijim (Programom), jer ni sa čime nemaju ništa. Sačuvaj me, dakle, od sitnozora sitnih duša, ja pišem samo krupno! Mene ne mogu čitati prljave duše, nitkovi i hulje.

Znam da ni među partizanima nisu uvijek najbolje prolazili najbolji. Napokon, uz iznimke, najbolji su već pod zemljom. O tome ti pišem, ali gadovi ne razumiju moj rukopis. On je svijetao i miriše na mošus, cimet i jasmin, a hulje (rekosmo) vonjaju, vonjaju i u vonju se svome raspadaju. Sačuvaj me, molim te još jednom, od gube i kuge, od bjesnila i pjene na ustima, od očnjaka i razjapljenog ždrijela, od katrana i perja, od (da se poslužim jednim lijepim Mihalićevim stihom) »crne grede i masnog konopca«! Neće ti se na Strašnome sudu uzeti za zlo ako si u oluji bio na strani brodolomnika.

Ali i onima što progone valja oprostiti. Ja i s tobom to činim, neka ti je prosto, neka ti je laka sutrašnjica. Na plodna polja na kojima je nekoć klasalo mlado žito revolucije sad slijeću silne sive ptice, a vi razmještate strašila, strašila.

Ali ruža, taj crveni karanfil, blijedi, blijedi i pomalo postaje bijela. Svud oko nas krizanteme, mrtvačko cvijeće, kao u Portugalu gdje su se uselile u puščane cijevi nedugo nakon sloma Salazara, istisnuvši ono crveno (cvijeće) koje je u jednom velikom času punom nadahnuća nakon pola stoljeća izvelo narod na cestu. A Otelo Saraiva de Carvallo, taj nestašni major s ljevice, ode na kratku robiju od svojih petnaestak godina tamnice. Tamo će pisati pjesme i romane, eseje i drame o slobodi i čarima sudbine.

Ovo je zadnji naš razgovor. Još sam ti mnogo toga trebao reći, ali možda je i ovoliko previše ili je, pak, bilo posve nepotrebno. Ne znam, vrijeme će reći svoje.

Inače, mislim da su punski ratovi pri kraju, pri svršetku. Uskoro će Kartaga biti razorena i u Rimu će biti upriličena sjajna svečanost. Ispred počasne lože, možda opet carske, defilirat će milijuni robova, bezemljaša, sitnog gradskog ološa, lumpenproletera skupljenih sa svih strana. Veliki će cirkus (Coloseum) dovečer sve progutati. Dolje, u pijesku, umirat će poraženi, a gore će urlati svjetina... Još se malo strpi, još samo malo, malo.

Goran Babić

26.6.1988.




- 22:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #